Predstava „Očevi i oci“ odigrana na Teatar festu „Petar Kočić“

Komad je rađen prema istoimenom romanu Slobodana Selenića, a u režiji Veljka Mićunovića. Dramatizaciju je uradila Kata Đarmati.

Roman Slobodana Selenića objavljen je 1985. godine i njime je pisac kroz sudbinu porodice Medaković, zapravo beogradske građanske porodice predstavio radikalne ideje intelektualaca tog doba.

Porodica Medaković zapravo je žrtva i fašizma i komunizma, ali više komunizma. U predstavi „Očevi i oci“ do izražaja dolazi misao da je politika ušla u svaku kuću i „dete nam uzela“.

Takođe, ono što vidimo dok posmatramo komad na sceni jeste generacijsko neslaganje i nerazumijevanje

 Vidimo da zapravo očevi ne razumiju oce. Predstava sa ovakvom temom postavljena je u pravom vremenskom trenutku, da nas opomene, ali i da nas nagna na to da pokušamo da naučimo iz grešaka ranijih generacija.

-Naši očevi i oci – naše nasleđe duhovno, intelektualno, ideološko – ono sa čim neminovno živimo do danas. Ili smo prisiljeni da živimo.

U nemogućnosti otklona, zarad neprestanog iskopavanja i prekopavanja istorije, očevi i oci, obitavaju oko nas neprestano – podsećaju, progone nadziru i opominju-naveo je režiser Veljko Mićunović u objašnjenju ove predstave. Prema njegovim riječima iz krhotina sjećanja Stevana Medakovića gledaju nas, naše raspolućenosti, ugrožene intime, porodični raskoli i otuđivanja.

-Ukazuje se i jedno suštinsko nerazumevanje različitosti, pa bilo ono na nivou bazičnog po nacionalnosti ili po pitanju puko ideološkog.

Dok se, ujedno, ispostavljaju očiglednima naši unutrašnji egzili, bolne zarobljenosti i osećanje krivice koje teglimo do dana današnjeg-objasnio je Mićunović.

Sjajno je što na sceni glumci proizvode glasovima muziku, što slušamo pjesme, čujemo kako zvuče riječi i glasovi srpskog jezika, koliko su riječi vezane za sve ono što nas čini narodom.

Slušamo tu i riječi iz engleskog jezika, upoređujemo dvije kulture koje su jednostavno nespojive. Momenat kada otac sinu koji napada majku Engleskinju, na engleskom, ne na srpskom, kaže:

„I wish you were dead“, vidimo svu tragediju jedne porodice koju proizvodi politika i politička razmimoilaženja, ali i generacijska nerazumijevanja. Sve pohvle idu ansamblu Narodnog pozorišta u Beogradu koje je odlično prikazalo sve probleme sa kojima se bore junaci Selenićevog romana.

Jedan od simpatičnih, ali veoma važnih likova je Elizabeta, Engleskinja, majka srpskog junaka, žena Stevana Medakovića. Vanja Ejdus je sjajno dočarala lik ove strankinje u srpskoj sredini i pobrala je simpatije publike. Veoma zanimljiv lik je Nanka koju je odlično odigrala Sena Đorović.

Nanka je vaspitačica, srpkinja koja je strogo patrijarhalna, drži do običaja i srpske tradicije, srpskih korijena.

Najstariji Medaković kojeg igra Miloš Đorđević je predstavnik one generacije prije Prvog svjetskog rata, njegov sin Stevan Medaković kojeg glumi Nikola Rakočević mnogo više stvari razumije od oca realno onakve kakve su, ali nije za akciju, za revoluciju za koju se zalaže najmlađi Medaković kojeg igra Aleksandar Vučković.

Mihajlo Medaković strada u bjegu od onog što su mu darovali i otac i majka, od engleskog i srpskog.

On strada u potrazi za identitetom i autentičnošću. Ovaj komad izveden je odličo i na sceni je sjajno predstavio ideje i teme koje je u romanu obradio Slobodan Selenić.

Uz pomenute glumce u predstavi igraju i Vanja Milačić, Iva Milanović i Nikola Ristanovski.

Pobjednici ovogodišnjeg Teatar festa „Petar Kočić“ bićeproglašeni večeras,a u čast nagrađenih biće odigrana predstava „Sitnice koje život znače“ u izvedbi Narodnog pozorišta u Beogradu u koprodukciji sa Beo Art-om i Centrom za kulturu Tivat. I.B.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.