Posveta Predragu Gugi Lazareviću: Plemić duha

Onaj koji to čini osjeća da iznevjerava jednu od najupečatljivijih i najprepoznatljivijih osobina profesora Predraga Guge Lazarevića: predanost usmenoj riječi i ozarenost njome. Profesor je bio jedan od najboljih govornika našeg vremena, plijenio je stasom, harizmom, svagda primjerenim i dostojanstvenim držanjem, osobenim tonom i bojom glasa, erudicijom koja mu je davala plemenitu besjedničku samouvjerenost, diskretnu eleganciju i kultivisanu raskoš. Ako je svakome od nas rođenjem određeno šta ćemo biti i čime ćemo se baviti, Predrag Lazarević je bio predodređen da bude profesor. U to su se uvjerili svi oni koji su ga makar jednom slušali i ostali opčinjeni magijom njegove usmenosti. Rječit više nego govorljiv, profesor Lazarević je bio i ono što je srazmjerno rijetko kod ljudi njegovog dara i znanja; zahvalan slušalac, prijatan sagovornik, neutoljivi radoznalac! Svjedočim o tome koliko je uživao u radosti toplih, prijateljskih susreta i zanimljivih razgovora.

Umjetnost

Predrag Lazarević bio je po školskoj spremi i osnovnoj vokaciji profesor književnosti. Suštinski, bio je književni znalac i istinski intelektualac, u starovremenskom značenju tog danas poprilično značenjski opustošenog termina. Tumač srpske književnosti i njen predavač, on je bio poznavalac i osnovnih vidova njenog proučavanja, a skoro cijelog radnog vijeka bavio se i metodikom nastave, svjestan da su za predavanje znanja neophodni primjereni udžbenici i predani nastavnici, da učenici i studenti, oni na koje se znanje prenosi, tek tada spremno odgovaraju na izazove koji se pred njih postavljaju.

“Samo izvanredno snažan duh može u prvom naletu da pronikne u suštinu neke slike, ali većina nas može to da uradi samo ako skupi sve svoje sposobnosti, spremajući se za dugu opsadu” pisao je Tomas Botkin, čije je riječi profesor često citirao i izgovarao. Profesorovo djelo i njegov višedecenijski javni rad svjedoče i jednu i drugu sposobnost: i refleksno, trenutno ulaženje u suštinu neke knjige, slike ili pozorišne predstave, ali i duge opsade najčešće teškog obuhvatljivog začudnog svijeta umjetnosti. Predrag Lazarević je ostavio brojne nezaobilazne studije o nekima od najznatnijih srpskih pisaca: od svetosavlja do danas, kao glasi podnaslovno određenje jedne njegove važne knjige. Među njima su i neki od najvećih: Sveti Sava, Dositej Obradović, Vuk Karadžić, Branislav Nušić, Radoje Domanović, Petar Kočić, Dobrica Ćosić, Branko Ćopić. Ipak, posebno mjesto u njegovom tumačenju književnosti zauzima djelo Ive Andrića, i knjiga “Andrić o Bosni”. Tu nije bila riječ samo o plodonosnom susretu velikog pisca i njegovog meritornog tumača, već dvojice stvaralaca koji su iskazivali spremnost da saopšte i neprijatne istine o zemlji i ljudima kojima pripadaju. Lazarević je između svih Andrićevih djela izdvajao “Travničku hroniku” i “Na Drini ćupriju”, pri čemu je knjizi o konzulskim vremenima s početka devetnaestog vijeka, uvijek davao prednost. Andrićeva slika Bosne privlačila je profesora Lazarevića zbog univerzalnosti: Malo je Andrićevih dela u kojima se on ne dotiče bosanske prošlosti da bi razumeo njenu sadašnjost i naslutio budućnost. Sačinio je vjerovatno najbolju analizu glasovite Andrićeve pripovijetke “Pismo” iz 1920. godine. Težište razumijevanja ovog djela stavio je na sudbinu glavnog junaka Maksa Levenfelda koji, bježeći od mržnje u Bosni, strada u Španskom građanskom ratu, dakle, kao žrtva mržnje, ali ne bosanske nego zapadne. Andrić je u pomenutoj pripovijeci, naglašavao je profesor Lazarević, posmatrao mržnju kao trajno obilježje ljudske prirode, koja u svakom podneblju, pa i u ovom našem, ima neke svoje lokalne specifičnosti.

Pored književnosti, pozorišna i likovna umjetnost bile su važne, cjeloživotne preokupacije Predraga Lazarevića. Zanimanje za njih iskazivao je od mladalačkih dana do kraja života. Posebno je ispitivao mogućnosti njihovog kreativnog ukrštanja i proširivanja njihovih izražajnih mogućnosti i estetskih zračenja. Poput svoga uzora Bogdana Popovića, umjetnosti, odnosno umjetnostima, bio je odan stvaralački i hedonistički, zalažući se za visoki status u srpskom društvu, koje ni u Popovićevo ni u Lazarevićevo vrijeme duhovni sadržaji nisu uspjeli da zadobiju.

Predanost i skrajnutost

Na višegodišnju skrajnutost u svome gradu, profesor je odgovarao gospodski dostojanstveno, predanim stvaranjem i javnim radom, koji je osjećao kao višu dužnost. Na priznanja koja je dobio potkraj života reagovao je uzdržano, iako im se neskriveno obradovao, naročito počasnom doktoratu Banjalučkog univerziteta. Plemić duha, onaj koji je i u devetoj deceniji naizust znao “Antologiju novije srpske lirike” Bogdana Popovića i Njegošev “Gorski vijenac”, nije nikad iskazivao osjećaj uskraćenosti, smatrajući ga malograđanskim izrazom nižih duhova. Uživao je u kreativnim stvaralačkim trenucima i plodnim tišinama.

Za razliku od svojih prijatelja i generacijskih drugova – Branka Milanovića, Nikole i Svetozara Koljevića, Dušana Puvačića, Nauma Dimitrijevića i drugih – profesor Predrag Lazarević je čitav radni vijek proveo u svojoj Banjaluci. Bio je njen istinski reprezent i elitni predstavnik u svim sredinama u kojima je kao predavač i intelektualac boravio, a bio je poznato i priznato ime na čitavom nekadašnjem jugoslovenskom prostoru. U svome gradu uvijek se zalagao za kritički duh i visoka vrijednosna mjerila, kojima ni u profesorovo vrijeme, ali ni danas, kao sredina, nismo skloni. Poput Nikole Koljevića, neumorno je isticao da je i za čovjeka i za narod duhovni provincijalizam velika opasnost. Profesor Lazarević je pisao da male sredine nemaju pravo na uskogrudnost prosječnost kao određujuće svojstvo kulturnog života.

Nenametljivost

Profesor Predrag Lazarević je sin pretposljednjeg bana Vrbaske banovine Todora Lazarevića.  I po majčinoj strani bio je uglednog porijekla. Nikad i nigdje to nije isticao. O ocu Todi, koji se upokojio u pedeset i prvoj godini života,  govorio je kao sin koji je ostao gladan očinske ljubavi i pažnje. Nije bez ponosa isticao njegov put o seljačeta iz Lješljana do doktora prava Bečkog univerziteta, advokata, društvenog i državnog uglednika. Kao i kod tolikih drugih srpskih dostojanstvenika, i kod Todora Lazarevića životni put je bio u znaku kretanja od pašnjaka do naučenjaka!  Nije profesor bez razloga, niti iz bilo kakve poze, isticao porijeklo svoga oca. Kao istoričar književnosti i kulture dobro je znao da podvižništva nema bez srođenosti sa zavičajnim podnebljem, nacionalnom kulturom, sopstvenom sudbinom i bogomdanim darom.

Postavljanje biste profesoru Predragu Gugi Lazareviću vidim kao osoben znak u našem gradu. Tamo gdje je profesor Lazarević tamo je istinska, autentična, samosvojna Banjaluka. Tamo je duh ovoga grada koji je diskretan i ne nameće se, jer je vrijednost protivna svakoj napadnoj vidljivosti. One koji su tome skloni, a nije ih malo, odnijeće blagoslovena pravda neumitnog zaborava!

(Govor povodom postavljanja biste Predragu Gugi Lazareviću u Banjaluci)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.