Posljednji pozdrav Stevki Kozić Preradović: Riječima svuda ostavljala otkucaje svoga srca
BANjALUKA - Iz Banjaluke na putu za Isu, nove su milošte i nade su nove. Ako se istim putem vratim, dodaću na čelo još jedno slovo, uz iks ipsilon znak. Opet ću da pjevam, dišem i volim.
Stihovi su ovo iz pjesme “Put za Isu” književnice Stevke Kozić Preradović, pročitani na komemoraciji koja je danas održana u vijećnici Banskog dvora Kulturnog centra, na kojoj su se od ove pjesnikinje, književne kritičarke i dramskog pisca za djecu i odrasle oprostili članovi najuže porodice, prijatelji, poznanici i svi oni na čije živote je ostavila neku vrstu traga, svojom književnošću, blagošću i ljepotom duše, ali i dobrotom koja je isijavala iz nje.
Stihove je čitala glumica Đurđa Vukašinović, nakon čega je govor u čast Stevki Kozić Preradović, koja je preminula u 78. godini, održao književnik Ranko Pavlović, koji se osvrnuo na poznanstvo s njom, na njena djela i na vječnost onoga što ostaje u riječima koje je stvorila i nakon njenog odlaska.
On je podsjetio na njen književni put koji je trajao više od pet decenija, u okviru kojeg je objavila desetine knjiga i osvojila značajne nagrade. Bila je članica Udruženja književnika Republike Srpske, a ranije i Društva pisaca Krajine i Udruženja književnika BiH. Iza sebe je ostavila hiljade stranica ispisanih stihova, riječi dijeleći nesebično sa svijetom sve što je imala u srcu i duši.
- Riječju, svuda kuda je prolazila, stihovima je ostavljala otkucaje svoga srca, široko otvorene duše. Ostaće zapamćena po tome kako je sjeme ljubavi neštedimice zasijavala, a nikada u njoj izvor toga sjemena nije presušio, nego je stalno jačao - kazao je Pavlović.
Stevka Kozić Preradović od 1961. godine bila je saradnik brojnih listova i časopisa, a 1964. godine u Banjaluci je nagrađena za roman u rukopisu “Ključ nisam našao”. Njena djela prevođena su na nekoliko jezika, a prvu zbirku “Pramen strela” objavila je 1973. godine. Nakon toga objavila je i djela “Sve je zemlja” (poezija), “Pad Napoleona” (priče), “Dodir duše” (poezija), “Bila sam ljubičica” (haiku), “Snježne krpice” (haiku), “Muzika vode” (haiku) i druge. Posljednju knjigu objavila je prošle godine, a riječ je o djelu “Pokradeni putnik”.
- Ove godine trebalo je da obilježimo punih pet decenija od pojavljivanja Stevkine prve knjige, a bližio se i dan kad je trebalo da Stevka sa svojim Rankom proslavi dijamantski pir, 60 godina skladnog bračnog života ispunjenog istinskom ljubavlju, šest decenija ispisivanja zajedničke pjesme, u kojoj su sin Igor, snaha Ljilja, unuka Vanja i unuk Aljoša bili najljepši stihovi - naveo je Pavlović.
On se u svom govoru osvrnuo i na njihovo prijateljstvo sa Desankom Maksimović i na cjelokupan trag i značaj koji su ona i njen suprug Ranko ostavili na književnost ovih prostora.
- Sa Desankom Maksimović bila je ljubičica i čitala znakove s neba u zrnu soli. U bisernom dvorcu sa dječicom je iščitavala sunčevu lektiru. I u svemu tome, sa svojim Rankom živjela vijek ljubavi. Naslovima svojih knjiga iskazivala je svoju poetiku, ukazujući na motivsko tematsku razuđenost i ukorijenjenost naroda kojem je pripadala i tla iz kojeg je ponikla - ispričao je Pavlović i dodao da su Stevka Kozić Preradović i Ranko Preradović pjesnički par koji je važno obilježje Banjaluke i čitave srpske književnosti.
Stevka Kozić Preradović sahranjena je danas na groblju “Sveti Pantelija” u Banjaluci.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
