Pjesnikinja Dara Sekulić o pisanju, književnosti i priznanjima: Najbolje knjige još nisam objavila
Banjaluka - U ladici imam šest rukopisa za koje nisam sigurna kada će biti objavljeni. Među njima su dva koji su moje najbolje knjige. Koliko god pjesnik želi da vidi svoje pjesme ukoričene, ipak neće pristati na nešto što je protiv njegovih ljudskih i umjetničkih uvjerenja.
Ovako priču započinje pjesnikinja Dara Sekulić, jedno od najzvučnijih imena u srpskoj poeziji, čiji stihovi decenijama sijaju na književnom nebu.
U 86. godini ovaj vrsni majstor stiha ne ostavlja pero da miruje, piše recenzije i učestvuje na književnim promocijama. Dok već napisani redovi čekaju izdavača i sigurne korice, pjesnikinja za "Glas Srpske" otkriva o kakvim je djelima riječ.
- Dvije poetske zbirke prvo je htjela da objavi sarajevska "Prosvjeta", ali se desio nesporazum, pa na kraju ništa nije bilo od toga. Knjiga proze naslovljena je "Oni iz objekta", a njen najveći dio su priče o licima i događajima koji su meni bili upečatljivi i ostavili su utisak za nezaborav. Živjeli smo u izbjegličkom smještaju u Prištini koji su zvali objekat, a mi smo bili oni iz objekta - ispričala je Sekulićeva.
Iako su, kaže, događaji iz Prištine veoma zahvalni za roman, zbog nedostatka vremena ipak je napisala priče.
- Mnoge od tih priča prilagođavala sam kolumni koju sam objavljivala u "Glasu Srpske". Onda sam ih ponovo vraćala u priče, mijenjala, produžavala ili skraćivala. To je njihov treći oblik. Tu su još neka pisma prijatelja koji su mnogo značili u mom životu, a nisu više među živima. Čak sam neka našla, nisam ni znala da ih imam. Mnogo je toga rasutog zbog izbjeglištva, godina... - prisjetila se pjesnikinja.
Kada ova pisma pronađu svoj put do izdavača, čitaoci će imati priliku da saznaju zanimljive ispovijesti brojnih umjetnika - prijatelja Dare Sekulić.
- Od početka sam bila pjesnik koji je pisao u krajnjoj liniji svoj život, ali su mnogi u tome našli svoj život. Od prve pjesme pisala sam slobodan stih. Nisam robovala ni rimi ni formama ni ranijim pravcima u književnosti, ali sam trajno nosila jednu notu narodnog pjevanja - priznaje Sekulićeva.
Na ulasku u svijet pjesnika, kao sedamnaestogodišnjakinja, objavila je pjesmu "Tužaljka", posvećenu majci koja je umrla od tifusa. Još je boli činjenica da nikada nije saznala gdje se nalazi majčin grob.
- Srećan sam pjesnik, ali sam nesrećna žena. Imam malu penziju, ali ni kao mlada nikada nisam bila bogata. Ono što me čini radosnom kao pjesnika je što sam uvijek imala svoj put - iskrena je pjesnikinja.
Kao neko ko je dobio više priznanja za svoje stvaralaštvo, kaže da se književni žiriji često ogriješe o pisce.
- Književne nagrade nisu danas obezvrijeđene, uvijek je bilo pisaca koji su dobili nagrade i onih koji su zaboravljeni. I postoje književnici koji nikada neće dobiti priznanje, a zaslužili su. Meni su nagrade dobrodošle, dobijala sam novac kojim sam mogla da kupim haljinu za novi nastup - ispričala je Sekulićeva.
Pisac i čovjek
- Položaj pisca u društvu kod nas više ne postoji. Postoji samo položaj pisca kao čovjeka. Živim u Sarajevu, a svaki dan idem u biblioteku u Istočno Sarajevo. Tamo idem i u kupovinu jer je jeftinije. Porodična sam žena, imam sinove, unuke i troje praunučadi. Moja praunuka ima 17 godina i živi u Kanadi sa majkom, mojom unukom, koja je slikar. A praunuku nikada još nisam vidjela. I to je moj ljudski, a ne pjesnički položaj. A mnogi od nas su na sličan način razdvojeni i razboljeni - primijetila je Dara Sekulić.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
