Pjesničko veče Matije Bećkovića u Trebinju: Riječi mogu da mijenjaju svijet
Trebinje - Potvrdivši još jednom da je rijedak fenomen u opštem pravilu da poezija danas nema publiku, Matija Bećković je pred prepunom salom Kulturnog centra, kao i uvijek nadahnuto, prepoznatljivim šarmom i ekspresijom, kazivao svoje stihove duže od dva časa, prekidan tek smijehom, aplauzima i ovacijama trebinjske publike koja je, nakon svake posljednje pjesme, tražila još.
Tako je izgledalo pjesničko veče koje je u srijedu održano u organizaciji Gradskog odbora SPKD "Prosvjeta" Trebinje, Kulturnog centra i Gimnazije "Jovan Dučić" u Trebinju.
Prije nego što je najveći bard savremene srpske poezije preuzeo govornicu i započeo svoj maratonski pjesnički vez, predstavljeno je izdanje njegovih sabranih djela u 12 knjiga pjesama, poema i besjeda, koje su priredili "Štampar Makarije" Beograd, "Oktoih" Podgorica i Andrićev institut iz Višegrada.
- To je nešto najlepše što se doživeti može, to je nešto što nikad ne čujemo da postoji, što se na neki način krije - ali vi vidite da su ovde ljudi slušali više od dva sata sve same stihove. Da bi u pozorištu neki tekst slušali, oni mora da podmite publiku muzikom, što kostimima, što pauzom, što drugim mitom, a ovde nema ničega sem golih reči i zakona sopstvenoga maternjega jezika - kazao je Bećković.
I vi vidite, nastavlja pjesnik, da gdje je god neki srećan pronalazak i gdje su spojene dvije reči na način kako nisu ranije, da to ne ide u prazno i da ljudi to osećaju i da su upućeniji dok to slušaju nego i na jednom koncertu klasične muzike.
- I to je neka vrsta muzike. Ako ste negde gledali na internetu ovih dana, ima jedna storija o nekom slepom čoveku koji prosi i pred sobom ima onaj karton, na kome piše: "ja sam slep", a ljudi se ne obaziru, prolaze pored njega. Tek, nailazi jedna devojka, uzima taj karton, okrene ga i napiše: Danas je lep dan, ali ja ne mogu da ga vidim, a onda ti ljudi koji to vide, svi se zaustavljaju i stavljaju u onu njegovu konzervu neki dinar. Iz toga vidite šta je reč i kako reč menja svet i kako jezik nije još uvek izgubio tu moć - ispričao je Bećković.
Osvrnuo se i na vječno pitanje, da li se moglo i moralo više učiniti na očuvanju srpske nacionalne kulture, pisma i jezika kao naših kuća i kućišta.
- Sigurno, ali mi smo odavno prozvani pesničkim narodom i možda je malo naroda u čijoj je sudbini poezija odigrala takvu ulogu i kod kojih su pesnički likovi jači i važniji od istorijskih ličnosti. Istorija, recimo, ne zna za devet Jugovića i desetog starog Jug Bogdana, ali poezija zna, ona zna i kako se oni zovu i kako su izgledali, gde su poginuli i kako su bili. Iz onih silnih vekova ropstva mi smo izneli veliku narodnu poeziju i time potvrdili svoje postojanje i opravdali svoje postojanje na zemlji. Ko nije ostavio za sobom pesničko delo, nije bilo razloga ni da se ovde pojavljuje - naglasio je Bećković.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
