Odlazak Igora Mandića, pisca i doajena regionalnog novinarstva: Pero jače od smrti i zaborava
ZAGREB - Vijest o odlasku Igora Mandića juče je na jedan trenutak skinula ratne i političke teme kao goruće vijesti iz regionalnih medija, jer je novinarski ceh, šta god mislili o Mandiću i njegovom djelu, doslovno morao odati priznanje jednom od najvećih i najvažnijih pera svog zanata.
Poznati novinar, pisac, antologičar, kritičar, esejist i publicista, koji je preminuo u 82. godini, obilježio je regionalno i hrvatsko novinarstvo u drugoj polovini dvadesetog vijeka svojim lucidnim, duhovitim i polemičkim tekstovima.
Bio je dugogodišnji saradnik mnogih novina, magazina, televizijskih i radio-stanica, a objavljivao je socio-kulturološke feljtone, eseje, polemike i književne kritike na brojne kulturne i društvene teme od literarnih kritika do hedonističkih ogleda o hrani, piću i duvanu.
Njegovi tekstovi i kolumne u magazinima “NIN”, “Start”, “Vjesnik”, “Erotika” i brojnim drugim novinama, ostaju kao autentičan primjer kako se gradi prepoznatljiv autorski rukopis, bez obzira na temu ili medij za koji radi. On sam definisao je sebe piscem, a ne književnikom ili novinarom, što je lucidno obrazložio u intervju za “Novi list”.
- Od imenice pisac može se napraviti glagol pisati. Od imenice književnik nema glagola. Književnikovati? Ili knjižariti? Knjigariti? Očigledno je sama imenica nemoćna. Gledano strukturno, kroz književnu istoriju, ona je samo iluzija koja preostaje iz prošlih vijekova, kad je književnost bila toliko odvojeno mjesto u sistemu društvenih vrijednosti da je mogla figurirati samostalno. U dvadesetom vijeku književnost je izgubila to povlašteno mjesto i pretvorila se samo u zanat pisanja, a kome u tom zanatu za rukom pođe i umijeće, onda neka bude i umjetnički pisac. Meni je uvijek smetala ta kompromitovana riječ književnik, jer su to, pogledajte samo našu književnu istoriju - popisi neuspjelih, nečitanih, propalih ljudi i knjiga - rekao je Mandić.
Rođen je u Šibeniku 1939. godine, maturirao je u Klasičnoj gimnaziji u Splitu 1958, a diplomirao je 1963. godine na Katedri za komparativnu književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Od 1970. godine do danas objavio je preko 30 knjiga, što književnih i muzičkih kritika, što knjiga feljtona, eseja, polemika i raznih tekstova, te tri knjige autobiografskih promišljanja i dnevničkih zapisa. U njima je okupio dio hiljade novinskih tekstova, komentara i kritika koje je objavljivao u raznim medijima, počevši od “Vjesnika”, gdje je radio od 1966. do 1993. i gdje je 2000. kratko obavljao funkciju glavnog urednika. Od 1993. do 1995. godine pisao je kulturološke komentare za “Slobodnu Dalmaciju”, a 1997. godine prešao u slobodne umjetnike, te je objavljivao u raznim listovima uključujući i redovnu kritičarsku kolumnu u “Jutarnjem listu”.
Često na meti napada, osporavanja i prijetnji, tvrdoglavo je odbijao bilo kakvu ideju da odstupi od sopstvenih stavova, bez obzira što su ga često znali koštati otkaza i direktnih prijetnji po život, sebe je po sopstvenim riječima napisanim u knjizi “Oklop od papira”(2014), posmatrao kao Čarlija Čaplina.
- Već se decenijama ponašam poput Čarlija Čaplina, koji ne pravi nikakve kalkulacije. Poput Čaplina, saginjem se da privežem vezice na cipelama, dok mi iznad glave fijuče smrtonosna sjekira. Nakon toga izgledam kao da ništa nije bilo. A i nije mi ništa. Tako ću nastaviti i dalje, koliko god budem mogao - govorio je Mandić.
I jeste. Do samog kraja. Bez kalkulacija. Pismeno, oštro, upečatljivo, hrabro i iskreno od prvog slova do posljednje tačke.
Stav
Mandić je bio prvi hrvatski pisac koji je nakon rata posjetio Beograd (iako je dobio otkaz u “Slobodnoj Dalmaciji” zbog toga) iako nimalo nije štedio ni srpske političke i društvene krugove. Ono što je teško osporiti jeste da su njegovi stavovi bili hrabri i argumentovani, nikad uz dlaku vlasti i uvijek na strani slabijih, poput izjava o građanskom ratu u Hrvatskoj, te da je Kosmet otet od Srba i da fašizam vlada modernom Evropom.
- Ustaški koljački mentalitet još stoluje u hrvatskom narodu i to mogu vikati s nebodera na zagrebačkom Trgu Republike. Dok god postoje zloćudni povici na stadionima, grafiti... a iza toga mržnja i iracionalno bjesnilo potpomognuti politikom, neće biti sreće. Što je najgore, iza svega se krije i interes cijele fašističke Evrope - rekao je Mandić.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
