Nina Babić, umjetnica, za “Glas Srpske” o novoj izložbi: Nasilje je ružno i neugodno i treba to da spoznamo

Mi ćemo negdje pročitati da je došlo do femicida, užasnućemo se, ostavićemo komentar u virtuelnom svijetu, a u stvarnom ćemo okrenuti glavu ili zatvoriti vrata ako čujemo u našem komšiluku stvarne krike.

Kazala je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” umjetnica Nina Babić, govoreći o izložbi “Nasilje u nasljeđe”, koja će u četvrtak u 20 časova biti otvorena u velikom izložbenom salonu Banskog dvora.

- Društvo je sklono osudama, uvijek imamo šta za reći, tako da i borba stvarnih žrtava nasilja dolazi do opstrukcije, jer žrtve pored svojih procesa prolaze i osude od društva. Moramo naći više alata i iz korijena mijenjati obrazac ponašanja koje je u društvu ukorijenjeno. Moramo naučiti da je ovo stvar svih, da ako dopustimo to i pretvaramo se da to nije naš problem, učimo djecu istim obrascima - dodaje ona.

GLAS: Problemi društva su različiti, samim tim i način ukazivanja na njih. Šta biste Vi rekli da je Vaša namjera i način u izložbi “Nasilje u nasljeđe”? I šta sama izložba obuhvata?

BABIĆ: Moja namjera je istina prije svega. Necenzurisana istina. Bez uljepšavanja, u pokušaju da ostanemo u domenu pristojnosti, da se ne bi neko osjećao neugodno. Nasilje je ružno i neugodno i treba to da spoznamo. Elementi moje izložbe su autentični, što znači da nisam pretpostavljala stvari. Izlažući portrete, tj. slike figura stvarnih žena, štićenica sigurne kuće, pokazujem stvarnost i okruženje. One postoje, i imale su hrabrosti da stanu i da svojim primjerom pokažu i krenu u borbu protiv nasilja. Izložba obuhvata slike, objekte i fotografsku dokumentaciju. Namjera je da se posmatrač stavi u položaj žrtve, da osjeti svaku ružnu stavku koje nasilje nosi, bilo da se radi o verbalnom, psihološkom ili fizičkom nasilju. Kad to osjeti, moći će da shvati težinu ovog problema.

GLAS: Nasilje (bar na ovim područjima) ostaje u nasljeđe, jer generacije žena proživljavaju slično, a ostaje ukorijenjen i način ponašanja muškaraca prema ženama. Kako ste se priklonili ovoj temi i korijenima koje vuče iz prošlosti?

BABIĆ: Porodica je najveći faktor u stvaranju identiteta. Nasljeđe i terete koje nosimo dolaze iz obrazaca koje učimo u porodici. Kad govorimo o ukorijenjenom načinu ponašanja muškarca prema ženama, moramo i da se osvrnemo kako djeca poprimaju vrijednosti i značenje ljubavi u odnosima. U većini slučajeva muško dijete koje odrasta gledajući toksične odnose, samim tim i on je kao dijete žrtva tog odnosa. Usvajajući obrasce on ima vjerovatnoću da postane i sam nasilnik. S druge strane, žensko dijete u istoj poziciji, uviđa i tako uči da je to način izražavanja ljubavi i poštovanja i u budućnosti prihvata takav odnos kao validan.  Kroz svoj rad ja sam se osvrnula i na to, što u suštini smatram osnovnim izvorom i uzrokom problema. Ne govorimo samo o nasilju u porodici, nego o obrascima koji su duboko ukorijenjeni u našem društvu, posebno kada pričamo o položaju žene. Ponekad mi kao roditelji nesvjesno prenosimo traume na našu djecu i krojimo im identitet. U najgorim scenarijima dolazimo do ponavljanja i prenošenja obrazaca, jer nemamo snagu da to kao pojedinci osvijestimo. Kroz svoj rad pokušala sam da predstavim publici taj problem, polazeći od ličnog primjera, gdje sam pokušala da shvatim obrasce od kojih sam a satkana, da bi ih osvijestila i pokušala da ne prenesem iste na svoju djecu. Osvještavanje tog problema može napraviti pomak u pronalaženju uzroka, pa i samog rješenja.

GLAS: Zašto se dešava da društvo često osuđuje žrtve, a brani nasilnike? Kako kroz umjetnost ukazati na ovo i uticati na promjene?

BABIĆ: Društvo je sklono osudama i to je problem. On posebno dolazi do izražaja kad žrtve nasilja treba otvoreno da progovore o svom iskustvu. Uočila sam zanimljivu činjenicu, a to je da se žrtve najviše boje osude društva, što je paradoks. Boje se da im niko neće vjerovati, boje se da će se nešto o njima, što smatraju strašnim, otkriti. U većini slučajeva, ako proučavamo psihološke studije o nasilnicima, oni su uglavnom društveno prihvatljive osobe. Nećemo lako prepoznati nasilnika, ne možemo vidjeti to na njemu. On je u većini slučajeva omiljen u društvu, prijatan, ima predstavu porodičnog čovjeka. Društvo, imajući sliku tog čovjeka koji je u nekom slučaju optužen za nasilje u porodici, teško povjeruje. Žena može djelovati nepristupačno, što dovodi do nekog zaključka da ona laže ili izmišlja. Žene ne prijavljuju i ćute, jer se boje osude, boje se da će isplivati neke stvari koje su njene tajne, bilo poslovne ili privatne, što bi nju lično moglo ugroziti, boje se da im niko neće vjerovati, jer kako je moguće da one trpe takvu vrstu zlostavljanja i slično. Uloga umjetnosti u ovom slučaju je da predstavi stvari kroz svoje alate, onakve kakve jesu. Umjetnost iznosi čistu istinu koju će posmatrač da osjeti.

GLAS: Koliko u tom slučaju može da bude snažno prodiranje umjetnosti u svijest pojedinca?

BABIĆ: Kada nastane jedno umjetničko djelo i ako nosi poruku koja je iskrena, ona neminovno ulazi u svijest pojedinca, navodeći ga na promišljanja i najbitnije na poistovjećivanje. Ljudi žele da se poistovijete, žele taj osjećaj, da pronađu sebe u umjetničkom djelu. Ako umjetnik svojim radom na određenu temu uspije da dopre na taj način do pojedinca, da probudi u njemu njegova potisnuta sjećanja i osjećanja, onda umjetničko djelo dobija na težini. Postoje umjetnička djela, gdje umjetnik radi radove zarad umjetnosti samo, samo da bi odradio, i to se osjeti. To može na tren da proizvede lijep osjećaj, mozak tu informaciju primi, zadovolji trenutno svoja čula i zaboravi. Sve se, u stvari, svodi na jedno, a to je iskrenost, ljudi prepoznaju laž, to se osjeti.

GLAS: Mislite li da previše okrećemo glavu od stvarnih, surovih i potresnih sadržaja i zašto je ukorijenjena ta ideja da to nije naša stvar (svakodnevica pokazuje da ljudi na javnim mjestima prisustvuju činu nasilja i ne reaguju, ali zato recimo, snimaju čitav čin)?

BABIĆ: Da, okrećemo glavu od potresnih sadržaja. Možda u podsvijesti imamo da nam je dosta naših problema, pa još treba da gledamo ružne stvari i bude nam gore. Možda smo izgubili društvenu odgovornost, a možda je nismo ni imali. Gledamo potresne scene nasilja kao da je neki rijaliti, negdje naučeni da je to na neki način spektakl, koji će se podijeliti na društvenim mrežama gdje će svako dati sebi za pravo da komentariše. Možemo to naći i u primjeru kada izađu eksplicitni snimci, osjetljivi sadržaji, pa se mi zgražavamo kako je mogao neko sebi to dopustiti i slično. Skloni da osuđujemo, bacamo ljagu na aktere tih snimaka, a niko da se zapita, šta da smo mi ti akteri. Nikako da shvatimo da lako mi možemo doći u te situacije, uprkos našim stavovima rigoroznim, nekako nam život u većini slučajeva namjesti slične situacije, koje smo najviše osuđivali, ne bismo li naučili lekciju. Najveća vrlina čovjekova je ona gdje on nikom ne sudi. Kad naučimo da svaki čovjek ima pravo da bude ono što želi i hoće, i kad obrazac uvrstimo u vaspitavanje naše djece, svijet će biti ljepše mjesto za život.

GLAS: Zašto nasilje nije naša stvar, ali osuda i sumnja u žrtve lako postane naša stvar?

BABIĆ: Zato što duboko vjerujemo da se to nama nikad ne može desiti.  Ubijeđeni da mi to sebi ne bismo dozvolili i da su osobe kojima se to dešava sigurno izazvale. Zato često vidimo komentare “izazvala ga je “, “sama je tražila”, “sigurno laže” i slično. Često čujemo komentare, “samo njih dvoje znaju šta je to među njima” i “ko zna ko je tu kriv” , i onda dođemo do situacije da opravdavamo nasilje. Komentarišemo nekoga kao lošu majku, lošu ženu, jer mi imamo negdje usađene postulate, kako jedna majka, žena treba da se ponaša. A možda i mi nosimo naše terete, pa ono što jesmo, to najviše i osuđujemo, jer prepoznajemo sebe u tom.  Mnogi od nas ne prepoznaju nasilje. Jer toliko nam je usađeno određeno ponašanje, korišćenje pogrdnih riječi i slično, da nam je to s vremenom postalo normalno. Nasilje u porodici, nasilje generalno, mora da postane naša stvar, jer prenosimo to, na našu djecu, oni na svoju i onda nema kraja.

Promjene

GLAS: U čemu Vi vidite promjene i kakav je put do njih?

BABIĆ: Promjenu prvo treba da napravi svaki pojedinac. Grupa osviještenih pojedinaca formira društvo koje će zaustaviti i promijeniti loše obrasce. Promjena se ogleda u slobodi da svako može da kroji svoj život kako želi, da žena ako izabere da bude slobodna, da se ne uda, ili uda pet puta, da se ostvari kao majka ili ne ostvari, da bude domaćica ili profesionalno da se usmjerava, da kad shvatimo da moramo da se oslobodimo tih nekih davno uspostavljenih moralnih načela i otvorimo um za različitost, tad možemo očekivati promjene. Do tada, ono što ja mogu da uradim je da kroz svoju umjetnost i alat koji imam kao dar, budem najglasnija što mogu. Ako me jedna osoba čuje, promjena je počela.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.