Nina Babić, akademska slikarka za "Glas Srpske": Najteže ući duboko u sopstveno biće

Svijet koji nije od ovoga svijeta je moj lični svijet. Naposljetku, svako ima svoj mali svijet, koji postoji u ovom nekom našem poznatom svijetu. 

Ovako je razgovor za "Glas Srpske" započela akademska slikarka Nina Babić, govoreći o izložbi "Svijet koji nije od ovoga svijeta", a koja će večeras u 19 časova biti otvorena u velikom izložbenom salonu Banskog dvora.

"Sam proces nastanka izložbe je vrlo instinktivan, bez misaonih procesa, samo emotivnih. Ovi radovi nisu imali za cilj da se izlože i prikažu, imali su za cilj samo jedno, a to je da budu zapisi mojih ličnih procesa i emotivnih stanja. Nisam promišljala o likovnim poetikama, o procesu nastanka slike ili crteža, samo ekspresivni izraz emocije i mog svijeta" dodala je Babićeva.

GLAS: Slikama i crtežima u ovom ciklusu bavite se temama tijela, emocija, libida i cijelog unutrašnjeg bića. Kako izgleda u stvari zaći duboko u sopstveno biće, u nematerijalno i izraziti to slikom, tačnije, materijalnim?

BABIĆ: Najteža stvar je da zađemo duboko u sopstveno biće. Vični smo kada treba da procijenimo tuđa emotivna stanja, tuđe situacije, ali kad dođemo do naših procesa, e to suočavanje je čini mi se najstrašnije. Upravo to nematerijalno, pa čak konfuzno, gdje nam se čini da ne možemo ni objasniti ni poredati po nekom redosledu objektivno, nas najviše muči. Kako da priznamo sebi naša emocionalna stanja. 

Koliko god je lično meni bilo teško da zađem u svoje biće i suočim se sa nekim stvarima, toliko se smatram srećnom jer sam imala način da to prikažem, prvenstveno sebi, da mogu da vidim to što osjećam. 

GLAS: Zašto su gore pomenute teme u stvari, kako je naveo Selman Trtovac, delikatne i kako ih uopšte predstaviti svijetu na najbolji način? I kakva očekivanja kao umjetnica imate od posmatrača tih istih radova, tačnije, od njihovog susreta s publikom?

BABIĆ: Emocija je delikatna. Jer, toliko je svaka emocija krhka, pa samim tim vrlo je lako da se poigra sa njom. Delikatan je sam čin izlaganja tih emotivnih procesa, osjetljiv, tanan. Svaki put kad podijelimo dio sebe mi sebe izlažemo nekom nepoznatom svijetu, na nekom nepoznatom terenu i ne znamo kakva sudbina čeka naše procese. 

Kao umjetnica imam želju, težnju da ovi radovi pričaju sa posmatračima, da posmatrači na neki način prepoznaju sebe u njima, da pokušamo da razumijemo malo više jedni druge, ne samo da razumijemo, nego da se osjetimo. 

GLAS: Koliko je hrabrosti potrebno za dijeljenje čitavog ovog umjetničkog svijeta sa ostatkom svijeta? Kako preći preko bojazni, treme i svega što može da koči umjetnika?

BABIĆ: Meni je sa ovom postavkom trebala velika hrabrost, jer to vam je kao kada biste dali svoj dnevnik koji ste vodili ili vodite svima na dlan da ga pročitaju. Trema uvijek postoji, ali nekako sa ovom postavkom mi je još posebno izražena. 

Razlog je to što je ova izložba vrlo lična i meni je prije svega bila jako značajna da se suočim sa svojim emocionalnim procesima, svojim nekim strahovima. Nema načina da se pređe preko treme, prosto pređemo. Postoji nešto više i jače od nas samih. 

GLAS: U zapisu, koji je najava izložbe, stoji jedna Vaša rečenica: "Znam samo da smo svi zaboravili kako osjećati". Kako biste to rastumačili i zašto je to jedan veliki problem ovog vremena i odnosa među ljudima?

BABIĆ: Da, svi smo zaboravili kako da osjećamo. Prema emocijama smo se počeli odnositi grubo, zatrpavajući ih duboko u nama. Govorim o različitim emocijama, a stavili smo ih u sekundaran položaj, ne shvatajući da smo svi satkani od istih. Ne dopuštamo sebi više da osjećamo, postali smo vrlo svedeni, prosti i plitki, jer mislimo da je to ključ uspjeha u ovom vremenu kojem živimo. Okruženi smo i odrastamo sa riječima da je lakše kroz život prolaziti ako manje osjećamo. 

I sad se polako suočavamo sa posljedicama emocionalnog deficita koji smo sami izabrali. Posljedice u vidu nepovezanosti ljudi, manjka empatije i na kraju nepovezanosti sa samim sobom. Jer nismo dozvolili da osjećamo pa bile te emocije dobre ili loše moramo da dozvolimo sebi da ih osjetimo i da ih pokažemo. 

U nedostatku istih gubimo našu svrhu na ovom svijetu, gubimo kontakte, istinske prave kontakte sa ljudima oko sebe, a na kraju krajeva mi u stvari samo to imamo u našem izvornom postojanju, povezanost sa nekim. 

GLAS: S obzirom na to da ste Vašim radovima i ranijim izložbama kroz umjetnost progovarali o nasilju nad ženama, o ženi u društvu sada i različitim društvenim pitanjima (o kojima treba i više govoriti), zašto biste rekli da je nužno to činiti i koliko je uopšte moguće prodrmati ovaj svijet koji, čini mi se, prečesto ni na šta ne obraća pažnju?

BABIĆ: Problem pojedinca je što misli da se njegov glas ne čuje pa tako imamo sijaset pojedinaca koji isto promišljaju i ne puštaju svoje glasove, misleći da će neko drugi to uraditi za njih. A istina je da smo pasivni, prazni i da opravdavamo našu pasivnost s mišlju da to nije naš problem. 

A zaboravljamo da kolektivna svijest je satkana od svijesti pojedinca i ako se mi individualno ne osvijestimo  i to kolektivno postaje pasivno. Kao umjetnica, kao žena, kao ljudsko biće imam potrebu, obavezu i odgovornost da se moj glas čuje i da vjerujem da moj glas i moje akcije mogu barem malo da promijene nešto. 

GLAS: Koliko i kako je ova postavka uvezana sa ranijim radovima i izložbama?

BABIĆ: Ova postavka jeste neodvojiva od mog čitavog opusa. Prije svega, moje stvaralaštvo se uvijek zasnivalo na mojim ličnim iskustvima, na situacijama i ulogama u kojima sam se i sama našla pa kroz svoj rad ih podijelila sa posmatračima. Ova postavka govori sve ono što sam ja, težeći i da posmatrači kroz prizmu mene sagledaju malo i u sebe. To je u stvari uvijek potreba umjetnika, težnja da se posmatrač poveže sa onim što vidi, čuje ili dodirne. 

A to povezivanje možemo očekivati samo ukoliko smo i sami bili iskreni u našim djelima, ako nismo, posmatrač to vrlo lako osjeti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.