Nevena Kežić, akademska grafičarka, o novoj izložbi za “Glas Srpske”: “PasIja” svjedočanstvo emocija

Ovako je razgovor za “Glas Srpske” započela umjetnica Nevena Kežić, govoreći o izložbi grafika “PasIja”, koja će biti otvorena 24. februara u velikom izložbenom salonu Banskog dvora Kulturnog centra. Ova umjetnica prošle godine diplomirala je na grafičkom smjeru Akademije umjetnosti Univerziteta u Banjaluci i dobitnica je plakete Banskog dvora za 2022/23. godinu. Izložba će biti otvorena u 19 časova.

- Izložba obuhvata radove nastale tokom osnovnih studija, realizovane u dubokoj štampi. Ono što povezuje radove pored tehničkih problema izrade jeste i motiv psa, konkretno hrta, kao i poetika koju nose - dodaje ona.

GLAS: Pas je glavni motiv na Vašim grafikama. Njegovo oživljavanje na djelima je izraz ličnih emocija. Kako biste opisali put prelaska emocija u radove i šta za Vas predstavlja cjelokupan proces?

KEŽIĆ: Priroda umjetničkog izražavanja uvijek nosi neki izraz, a skoro je nemoguće biti ravnodušan ili objektivan prilikom rada, emocije dolaze neposredno i njihovo prisustvo motiviše potrebu da se sublimiraju. Neko može da se nosi s određenim nabojem emocija, neko ne, ali uvijek se one izraze. Prelazak emocija u rad ne mogu i ne želim da pratim, često i nisam svjesna šta osjećam, ali imam potrebu da se nekom povjerim pa se tako umjesto riječi desi oblik ili boja. Kasnije kada se distancirate od stanja u kojima ste djelovali možete da sumnjate u svoje motive. Pored toga, pristup ploči ima taj zanatski karakter, koji mi sređuje misli, najviše se tranzicije desi u izradi predloška, a nakon toga dolazi do sređivanja i opraštanja izlaskom prvog probnog otiska.

GLAS: Kako posmatrač može da se identifikuje s radovima i kakva su to osjećanja koja potencijalno susret s tim djelima može da donese?

KEŽIĆ: Ne postoji neka unutrašnja konstrukcija koju treba da tražite u radu da biste se osjećali uplašeno, zanemareno, voljeno, sigurno ili lijepo, to je ono što možete da vidite i zaključite bez lova za simbolima. Pas jeste simboličnog karaktera, ali ne tumačite njega i nema potrebe da se oslobađate neke misterije u izboru motiva, bitna su stanja u kojima se on nalazi. To su glavne paralele između posmatrača i rada.

GLAS: U opisu rada naveli ste da među psima postajete medijator emotivnih odgovora na vanjski svijet, te da Vaše reakcije polako uslovljavaju odnose figura unutar kompozicije. Kako biste objasnili?

KEŽIĆ: Život u realnom svijetu je takav da ste stalno nadraženi situacijama oko sebe, to je nešto od čega vas niko ne može zaštiti, jednostavno nemate izbora. Ono što možete birati jesu vaše reakcije. Svjesna odgovornosti prema svojim emocijama, morala sam stalno da radim na odgovorima, čija čak ni pitanja nisam znala, jer takvi zadaci nisu u formi školskog testa, često ne znate ni zašto reagujete. Tako sam veliku odgovornost ostavila temi kojom se bavim i umjesto da ja odreagujem na određene situacije reagovali su psi koji su postavljeni u određene odnose u zavisnosti od situacije. Možete da vidite psa koji je vezan, psa u kutiji, dodirivanje repova. Tako da sam ja među psima, kao među svojim emocijama samo usmjeravam odgovore, a oni ostaju u položaju koji o tome svjedoči.

GLAS: Šta je za Vas osnovni simbol vezan za figuru psa i kako biste rekli da uopšte ljudi doživljavaju tu simboliku?

KEŽIĆ: Figura psa, konkretno hrta, nije toliko simbolična koliko je impresivna, možda tu ima mog ličnog simbolizma, koji sam dala takvoj formi po doživljaju. Ne postoji neka svrha ili korist od simbolizma ovog motiva, više su to prednosti izuzetne forme. Međutim, ono što je meni bilo zanimljivo jeste ta kontradiktornost između krhkosti na prvi pogled i snage i vitalnosti u pokretu. S druge strane, pas nosi opštu simboliku vjernosti i prijateljstva koja je pozitivna, ljudi lijepo reaguju na ovaj motiv, što me raduje. To je neka prirodna reakcija, jednostavno je ljudski.

GLAS: Grafički radovi koje ćete predstaviti publici nastali su u periodu od 2020. do 2022. godine i rađeni su različitim tehnikama. Kada je riječ o tehnikama, šta Vam je najdraže i u kojoj tehnici biste u budućim radovima htjeli da se oprobate?

KEŽIĆ: Ne mogu reći da imam najdražu tehniku, postoje tehnike koje više ili manje odgovaraju mom senzibilitetu. Najviše djelujem u tehnikama duboke štampe, pretežno u bakropisu i suvoj igli. Polako sam se okrenula i ka tehnikama visoke štampe. No, jedna tehnika nužno ne isključuje drugu, tako da će budući radovi biti realizovani u kombinovanim tehnikama.

GLAS: Dobitnica ste plakete Banskog dvora te nagrade za grafiku Akademije umjetnosti u Banjaluci, ali i Muzeja Kozare u Prijedoru. Koliko Vam nagrade kao mladoj umjetnici znače i koliko su podsticajne?

KEŽIĆ: Nagrade uvijek znače, to je pokazatelj da je vaš rad prepoznat i da trud nije uzaludan. Upravo je to prepoznavanje podsticajno, jer je vidljivost veoma bitna. Pomenute nagrade su mi značajne i drage, to su neke stvari koje se uvijek pamte. Nagrada ne smije postati sama sebi cilj i nije uvijek garancija za kvalitet nečijeg rada, ali to su stvari kojima ne treba da se bavi jedan autor. Bitno je da postoji reakcija na rad, trud i zalaganje.

Nagrade

GLAS: Kada je riječ o nagradama, da li je dovoljno samo nagrađivati umjetnike ili je pak bitnije pružati im stalnu šansu za izlaganje, razvoj i predstavljanje javnosti? Kako posmatrate izlagačke mogućnosti kod nas? Šta bi na tom polju trebalo poboljšati?

KEŽIĆ: Bitno je da postoji ravnoteža, nema svrhe nagrađivati umjetnike simbolično, za izlaganje kao i za nagradu potreban je rad, koji zavisi od toga da li postoje uslovi za isti. Prije svega trebalo bi početi od toga. To povlači i pitanje izlagačkih mogućnosti, uvlačimo se u začarani krug.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.