Nedeljko Nikolin Kajiš: Znam ja nas... Jezik, duhovna svetinja naroda

Došlo je neko drugo vrijeme. Poželjno je stidjeti se svega svoga, pa i jezika. Zato ga prljamo i miješamo sa tuđim. A to se teško da spojiti u jednu cjelinu. Manje i slabije se uvijek povlači u korist većeg i jačeg. Ali to nikako ne znači da je veće i jače bolje, i korisnije po nas. To da je naš jezik manje poznat u svijetu - jeste činjenica, ali nikako i da je lošiji, površniji. Šta je to što se njime ne može iskazati?

Prisustvo kvaliteta i ljepote, u njemu, bilo je primjetno uvijek. Tu činjenicu je, s početka 19. vijeka, davno objelodanio Evropi i francuski putnik Ami Bue, koji ističe da je srpski jezik moćan, odnosno da se s njim može reći sve što stane u jedan život. Bue to potkrepljuje citatom putopisca Vijale de Somijera: Srpski jezik je bogat, snažan i skladan. On pristaje podjednako u ustima oba pola i upotrebljava se podjednako srećno za opijevanje slasti ljubavi kao i velikih podviga i krvavih trofeja boga Marsa. On sjedinjuje u sebi ritam i mjeru, zvučan je, plemenit, oratorski, vehementan (silovit, buran, neobuzdan). Jednom riječi, to je jezik heroja isto toliko koliko i jezik govornika.

Vuk je negdje u narodu zapisao: Tri su stvari čim se narod brani: bistar jezik bistra govornika, oštro pero mudra učenjaka i mač britki čelična junaka. Nije narod slučajno stavio jezik na prvo, a mač na posljednje mjesto. Nije moj narod nekad bio bezuman, manit; znao je šta radi. Znao je da je jezik njegova kuća, i da, ako ga nema tamo - nema nigdje.

Jezik je najveća duhovna svetinja jednog naroda, riznica njegovog pamćenja, njegovo iskustvo, njegova zvučna domovina, drugim riječima: njegovo ukupno istorijsko i duhovno biće. Vuk, Njegoš, Andrić... služili su se srpskim jezikom, i, vidno je to, postigli velike rezultate. Jeka Vukovih djela još odzvanja u nama. Njegoš nas podučava i dan-danas. Andrić je mjerna jedinica pismenosti... Žurim da kažem da kroz njihova djela nisu govorili samo oni, već i narod. I da nisu zborili na tuđem, već na svome jeziku. I popeli su se na visoko. A penjati se smije, i može, jedino sopstvenim nogama (svojim jezikom). To znači da srpski jezik ima moć i ljepotu. Moćan je po tome što pruža mogućnost da ubijedi u istinu, koja nije baš uvijek ni prijatna. A biti ubijeđen je isto kao i biti pobijeđen. Zašto? Zato što onaj ko se može ubijediti isto tako se može i nagovoriti (pobijediti).

Mene je Andrić uspio ubijediti da je sve ono što je pisao u svojim romanima - istina. I akademik Ljubomir Simović, tekstopisac filma "Boj na Kosovu", isto tako, Ćosić u "Vremenu smrti" itd. (Dobra poezija treba i moćan jezik, a ne samo stil). Ja drugih istina o tako davnim vremenima nisam ni imao. To su dragocjeni sudovi. Ne toliko što su ti ljudi "vični peru", već što su vični jeziku meni razumljivom, i srcu milom - srpskom, i pisali stilom meni prihvatljivim, i duši ljekovitim - narodnim.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.