Nedeljko Nikolin Kajiš: Znam ja nas... Gospode, oprosti im, ne znaju

Nedeljko Nikolin Kajiš
Nedeljko Nikolin Kajiš: Znam ja nas... Gospode, oprosti im, ne znaju

Smijem li vjerovati želji da će ovo "ludilo" mog naroda proći i da se neće tuđi jezici, iznova, primati tako lako na duše ljudi ove zemlje, koju je zahvatila još jedna bolest - pomodarstvo? Hoću da se nadam, jer se s nadom "lakše" živi.

Slušajući pojedine političare, često se pitam kako je moguće toliko govoriti, a ništa ne reći? (I ovdje izvinjenje rijetkim izuzecima). Radije bih bio čobanin pa da me razumiju ovce, nego govornik da me ne razumiju ljudi. Sa političke govornice iskusni "politikant" u svoje izlaganje, ljutom mukom, zavlači i latinsku izreku: "Cornix cornici oculos non efodiet".

Malo je onih koji su ga razumjeli... Da je to rekao svojim jezikom: "Vrana vrani očiju ne vadi", svi bi znali šta je, i što je, htio reći, ali, avaj, tad bi, misli tako ON, "ispo seljak". (Uz izvinjenje čestitoj gospodi koja živi na selu).

O Gospode, oprosti mu ne zna šta čini...

Priča je spona između "Ja" i "Ti", "Mene" i "Vas", "Ovog" i "Onog"... Oni tu istinu odbacuju, ne vide, ne uvažavaju. I u obrazovanju je slična situacija: "kurikulum, korelacija, recepcija, sertifikat, silabus, percepcija, inkluzija, konvergentno, mentor, korektura, emeritus, akreditacija, kreativnost...

Nije ni narod bezgrešan u prljanju i gubljenju svog jezika. I on, zdušno, učestvuje u njegovom "arčenju", ni sam ne znajući kuda će ga to odvesti. "In, kul, OK, ćao, parti, kuliraj, ignoriši, haj, piaro, helou..." riječi su koje su se udomaćile u narodu, pogotovo u mlađoj populaciji. Na jednoj našoj TV, gošća objašnjavajući neku situaciju, između ostalog, kaže: "... Ako je to uradio namjerno, onda je okej, a ako nije - e, ondak - nije okej.

O Gospode, oprosti joj ne zna što tako govori... Ne zna ni ona. Smijem li vjerovati želji da će ovo "ludilo" mog naroda proći i da se neće tuđi jezici, iznova, primati tako lako na duše ljudi ove zemlje koju je zahvatila još jedna bolest - pomodarstvo? Hoću da se nadam, jer se s nadom "lakše" živi. Veliki Meša (uz njegov hipokoristik bolje odgovara pridjev veliki, nego prezime, koje se, već topi i nestaje), u svojoj "Tvrđavi" reče: "Volio bih da živim s lažnom nadom, nego sa sigurnim beznađem"...

Šetajući Gospodskom ulicom primijetio sam natpise: TERRANOVA, CALLIOPE, GHETALDUS, OFFICE SHOES, MARCONNE, ZEPTER, SPRINGFIELD. FRATTELI, UNITED COLOUR OF BEMETTON, UNICREDIT BANK, ZJEN JIE, AZEL FRANCE ...

Svega ima - samo srpskog nema. Stidi li se to Gospodska (i druge ulice, naravno) svog jezika, jezika koji ju je pogospodio? Možda je uvidjela da nisu u istoj ravni; da je jezik njenih predaka ruži, nagrđuje i sputava ka "progresiji" svake vrste, ka Evropi. Može li to biti? Može, kad se misli kao "oni - jedno je gospodskog soja a drugo seljačkog." Da životu nađem protivnika, svratim u poslastičarnicu CITADELU. Tamo mi nude: Sacher tortu, Schwarzwald tortu, Cheescake... Cappuccino. Napad na razum. Neka mi i dalje gorkog života; ne sladi se on svačim i po svaku cijenu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana