Muharem Bazdulj, pisac, za “Glas Srpske”: Živimo u epohi nestanka objektivnog vrednovanja

Rekao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” književnik, prevodilac, novinar Muharem Bazdulj o svom najnovijem romanu “Posljednji muškarac”, koji je nedavno objavljen u izdanju beogradskog “Vulkana”.

- Najprije sam imao ideju da na tom tragu napišem kratku priču, ali asocijacije su se nizale i nizale pa se desilo da imam dovoljno materijala da sklopim roman. On se račva u dva toka: jedan prati doktorku Adamović, Sarajku koja je ranih devedesetih kao tinejdžerka otišla u Beč, tamo završila medicinu i specijalizirala ginekologiju, dok drugi na pseudoesejistički način opisuje svijet u kojem se muška djeca više ne rađaju - dodao je Bazdulj.

GLAS: U kojem smjeru bi otišla civilizacija kada bi se navedena fikcija u stvari i ostvarila? Da li Vi, kao stvaralac djela, na stvaranje takve fikcije gledate kao na svojevrsno upozorenje svijetu na moguće ishode?

BAZDULj: Činjenica je da je istorija čovječanstva u posljednjih stotinak godina u socijalnom smislu, a naročito na Zapadu, temeljno određena emancipacijom žena. Moj roman donekle taj trend vodi do njegove potencijalne krajnje konsekvence. Naravno, ključna stvar u svemu tome je forma: radi se o romanu. Kako kaže Kundera, roman je istraživanje postojanja. Kao što u klasičnom romanu pisac smješta fiktivne likove u fiktivne situacije, tako i ja u ovom romanu radim istu stvar, s tim što usput mijenjam i pravila igre unutar okvira u kojem se radnja događa. Nemam namjeru da “upozoravam” bilo koga na bilo šta, u slučaju da imam napisao bih pamflet. Htio sam da ispričam priču koja će čitaocima biti zanimljiva, koja će ih zabaviti, nasmijati i učiniti da se zamisle.

GLAS: Šta je, po Vašem mišljenju zahtjevnije biti pisac, prorok ili svjedok?

BAZDULj: Nijedan pisac ne postaje prorok zato što to hoće da bude. To se u nekim rijetkim slučajevima desi kao kolateralna posljedica. Ono čemu pisac može legitimno da teži je da bude svjedok, častan i pouzdan, po mogućnosti. A ako svjedoči po mjeri svog talenta i svoje pažnje, možda se desi i da se ispostavi kao prorok. Francuski pjesnik Anri Mišo je rekao da je namjera da se stvori remek-djelo sasvim dovoljna da spriječi pisca da takvo djelo stvori. Slično je i sa namjerom da se ispadne prorok.

GLAS: Kako je bilo postaviti se u perspektivu žene te na taj način stvoriti djelo?

BAZDULj: Znate kako je, to ni u istoriji književnosti niti u mom dosadašnjem opusu nije nikakav poseban presedan. Još je Flober “Gospođu Bovari” pisao dominantno iz ženske perspektive, da ne pominjemo Tolstoja i “Anu Karenjinu”. Ja sam neke priče iz knjige “Čarolija” takođe pisao u prvom licu ženskog roda. Ova konkretna priča je morala biti ispričana iz ženske perspektive i to mi je bilo jasno od samog početka. Prijatni su mi komplimenti od strane nekoliko čitateljki koje su po godinama, pa čak i po nekim porodičnim okolnostima, slične mojoj doktorki Adamović, da sam dobro “skinuo” njenu psihologiju.

GLAS: Smatrate li da književnost regiona i šire ima dobru književnu kritiku? I šta joj nedostaje?

BAZDULj: To je posljedica cijelog niza okolnosti, između ostalog i propasti čitavog niza “logističkih” aranžmana nužnih za postojanje prave kritike, mislim prvenstveno na medijski prostor otvoren za kritičke tekstove. Nezavisan kritičar bi mogao biti dobro plaćen od strane svog medija i ne biti ni najmanje zavistan od izdavača i autora o čijim knjigama piše. Danas je, nažalost, kritika i kad postoji u velikoj mjeri korumpirana i skoro da nema razlika između kritike i onoga što se u marketingu zove PR.

GLAS: Smatrate li da je kritika umjetnosti danas malo zakazala, odnosno, da mi mogla da bude mnogo bolja? Često djeluje kao da se pojedinci ustručavaju da realno kritikuju određeno djelo, film ili predstavu, da ne bi ušli u kakvu raspravu i slično.

BAZDULj: U pravu ste i to što notirate je veliki problem. Ponekad pomišljam da je to posljedica nestanka scene kao takve i nestanka prave umjetničke zajednice. Evo, u susret Novoj godini jednog vrlo aktuelnog i konkretnog primjera. Dugo je na prostoru Srbije i generalno srpskog jezika, postojao kult NIN-ove nagrade, koji je zapravo bio manje značajan u kontekstu knjiga koje su žiriji nagrađivali, a više zarad same činjenice da postoji reper mjerenja trenutne estetske vrijednosti i društvene relevancije. Banalno govoreći, postojale su hiljade ljudi koji savremenu književnost uopšte ne prate, ali opet svake godine pročitaju barem knjigu koja je dobila NIN-ovu nagradu. Iz cijelog niza razloga, međutim, o kojima bi se mogao napraviti poseban razgovor, čini mi se da su ta vremena prošla. Da me pogrešno ne shvatite, NIN-ova nagrada je za ogromnu većinu pisaca i dalje “mračni predmet želje”, ali publici sve manje znači. Jedan od razloga za to je, naravno, i bizaran podatak da list koji dodjeljuje najugledniju književnu nagradu nema redovnu rubriku književne kritike. Takođe, čak i autsajderima i neupućenima je sve jasnije da se kod vrednovanja knjiga najmanje procjenjuje sam tekst, a mnogo više socijalni i politički kontekst, iz kojeg svaki pojedinačni autor dolazi.

GLAS: I zašto je tako lako dopustivo mnogima koji često nisu relevantni da komentarišu umjetnike, osvrćući se na sve, sem na njihova djela, dok oni koji bi i imali nešto da kažu - ćute?

BAZDULj: Zato što živimo u epohi u kojoj nestaje svaka ideja objektivne valorizacije, odnosno u epohi potpunog voluntarizma. Kao u onom Jejtsovom stihu, najbolji nemaju nikakva uvjerenja, a najgori su puni strastvene žestine. Naposljetku, ima i kukavičluka. Svako zauzimanje stava povlači mogućnost posljedica, a lakše je funkcionisati po principu “merhaba, čaršijo, na sve četiri strane”. Ljudi ne žele da se zamjeraju, da ih “zaboli glava”, što bukvalno, što figurativno. Dok se pljuvači i hejteri, naravno, sasvim komotno osjećaju u blatu, koje im pruža prednost domaćeg terena.

GLAS: Kada se osvrnete na proteklu godinu, što se događaja iz kulture tiče, da li biste mogli da izdvojite nešto što je po Vašem mišljenju ostavilo baš zapažen utisak ili odjek? I šta još nije dobilo pažnju koju zaslužuje?

BAZDULj: Pa dobro, ovu godinu je baš izrazito obilježila Nobelova nagrada za književnost. Desio se jedan presedan u dosadašnjoj istoriji ove nagrade potpuno neviđen - dodijeljene su dvije nagrade za dvije uzastopne godine. Bilo je slučajeva da jedne godinu istu nagradu podijeli dvoje pisaca, ali ovakav slučaj se nikad nije desio. To ima veze s nekim internim skandalima unutar Švedske akademije, koje ovdje ne bih spominjao. Nagrada za 2019. dodijeljena Peteru Handkeu je zasluženo ostavila baš zapažen utisak i odjek, kako kažete, ali često iz potpuno pogrešnih razloga. Od Handkea su pokušali da naprave propagandistu i ratnog huškača zbog tekstova napisanih nakon što je rat završen. Kažu: on se opredijelio za pogrešnu stranu. Pa to je kao da se u kafani dvojica ili trojica potuku i nakon što se tuča završi neko dođe da opisuje posljedice te tuče, a neko ga optuži da je on u tuči pomagao jednom od učesnika. Način na koji je vijest o ovoj nagradi dočekana u BiH, sve sa onim proglašavanjem pisca nepoželjnom osobom u dva kantona Federacije BiH je potpuna travestija. Zašto ga nisu proglasili nepoželjnom osobom prije dvadeset i više godina kad je napisao ono što smatraju spornim? Zbog Nobelove nagrade? Pa nije on sam sebi dodijelio nagradu. Da su proglasili nepoželjnim članove švedske kraljevske porodice to bi bilo glupo, ali na nivou nekakve dosljednosti čak i dostojno elementarnog poštovanja. Ovo sada je tugaljivo. Da i ne govorim da se u istim tim kantonima pisci koji su ratne zločine mnogo direktnije i nedvosmislenije poricali dočekuju sa talambasima i uz skrušeno provincijalno udivljenje. Na ovom tragu, nažalost, Nobelova nagrada za 2018. godinu dodijeljena Olgi Tokarčuk nije dobila dovoljno pažnje. Šteta. Radi se o jednoj od najboljih spisateljica na svjetskom nivou u posljednjim decenijama.

GLAS: Za kraj, u duhu završetka jedne i početka druge godine, da li biste mogli da preporučite nešto našim čitaocima - knjigu, album ili film (ili sve)?

BAZDULj: Knjiga - Peter Handke “Još jedanput za Tukidida” i Olga Tokarčuk “Knjige Jakovljeve”. Album - Brus Springstin “Njestern Stars” i film - Deni Arkan “Pad američkog carstva”.
 

BUDUĆNOST

GLAS: Osvrnemo li se na svijet u vremenu danas, ovdje i sada, a ako realno sagledamo situaciju iz različitih uglova, šta nas stvarno očekuje u toj nekoj daljoj budućnosti?

BAZDULj: U ovom romanu sam dao neku sliku 2027, a usudio sam se da to pokušam najviše zarad činjenice da to nije toliko daleko. Zamišljanje budućnosti liči na vremensku prognozu; što dalje idete sve ste nepouzdaniji. Sjećam se da sam bio klinac, možda peti osnovne ili tako nešto, kad je izašao film “Povratak u budućnost 2”, koji se dešava u drugoj deceniji 21. vijeka i gdje ljudi voze leteće automobile. Ta je opcija ljudima izgledala realna, a niko se, recimo, nije dosjetio interneta. Danas su leteći automobili jednako naučna fantastika kao i onomad, ali neke druge stvari, o kojima niko nije razmišljao, su postale realnost.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.