Mladen Miljanović: Realnost u radovima dovedena do same oštrice

Ovako za "Glas Srpske" počinje priču dobro poznato i cijenjeno ime u svijetu umjetnosti i kulture, akademski slikar Mladen Miljanović, koji je ovog jutra otputovao za Istanbul, gdje će u petak biti otvorena izložba "Hladni vjetrovi sa Balkana", u okviru koje će se, osim njega predstaviti oko 30 umjetnika, sa akcentom na zemlje Balkana. U vremenu kreativnog "mirovanja" u njegovom ateljeu nije mirovao slikarski pribor, pa Miljanović, pored nekoliko kolektivnih izložbi, priprema i novu seriju radova, koju treba da završi do kraja ovog mjeseca, o čemu je takođe govorio za naš list.

* GLAS: Mnogo je prošlo od našeg posljednjeg razgovora, u međuvremenu ste isticali da se ne dešava ništa novo, a sada imamo toliko toga što treba ispričati javnosti. Možda je najbolje početi od nove serije radova... o čemu se zapravo radi?

MILjANOVIĆ: Novu seriju radova na kojoj radim treba da završim ovog mjeseca. Mogu reći da je čitava ta izložba i koncept jedan dijalog, jedna vrsta dijalektike između intimnog, ličnog/porodičnog i društvenog, socijalnog aspekta, što je generalna karakteristika i mojih ranijih radova, ali u ovim radovima to je dosta dovedeno do same oštrice. Radovi su jako provokativni u vizuelnom smislu, grubo rečeno neki su vulgarni u sadržaju, a drugi u formi. Sa druge strane veoma su socijalno osjetljivi, u smislu odnosa društva i porodice. Radovi će biti na ivici etike i morala i to one etike umjetnika kada zapravo ona prelazi u neku formu intimnosti ličnog ili eksplicitnosti društvenog. Upravo to se negdje danas ogleda u društvenim i političkim procesima, koji zaista imaju tu eksplicitnu komponentu sadržaja. Mi ih kao takve ne prepoznajemo, jer su dosta upakovani u neke druge forme, kada je u pitanju njihovo komuniciranje sa javnošću.

* GLAS: Da li je i ovaj put postavka produkcijski kompleksna?

MILjANOVIĆ: Izložba je produkcijski veoma zahtjevna, neki radovi su tehnički bili vrlo kompleksni. Jedan rad na kojem radim intenzivno stoji u ateljeu više od godinu. On je centralni i najveći rad na izložbi. U medijskom smislu dosta je različita. Centralni radovi su instalacije, glavni rad je crtež, slika gravirana na kamenu, taj rad je sama srž čitave izložbe, bavi se pitanjem kada jedan detalj, jedna društveno marginalna komponentna postaje zaista jedna velika slika ili jedan veliki problem. Ta slika djeluje kao jedan monument, predstavlja društvo u kojem živimo, a sa druge strane ona govori o strategijama jednog običnog čovjeka. Ovaj put u fokusu je jedno malo mjesto, selo pored Doboja, u kojem sam proveo veći dio svog djetinjstva. Samo jedan rad zahtijeva 11 metara zida. To je samo jedan od deset radova, a drugi rad je devet puta devet metara na zidu, ispred kojeg ću realizovati performans "Počasna straža".

* GLAS: Do sada su, u većini slučajeva, Vaši radovi obilazili svijet, pa onda dolazili pred banjalučku publiku. Hoće li ovaj put biti tako?

MILjANOVIĆ: U prošlosti se sve dešavalo onim procesom izvrnute čarape, prvo sam svoje radove pokazivao u Berlinu, Njujorku Veneciji, pa tek onda, kao neka vrsta eha, ljudi ih vide ovdje. Mislim da bi bilo fer da to ide suprotnim tokom, ipak to nastaje ovdje i ako je taj epicentar nastanka Banjaluka, onda je u redu da to i krene iz iste sredine. Sada sa velikom radošću mogu da kažem da će ovu izložbu imati priliku da vide i građani Banjaluke u Muzeju savremene umjetnosti RS u prvoj polovini 2017. godine. Sljedeće godine takođe imam dogovoreno da ta izložba krene iz Budimpešte iz "ACB" galerije, a u pregovorima sam i sa Muzejom savremene umjetnosti u Beogradu, te Galerijom A+A u Veneciji. Pripremam nekoliko izložbi koje su kolektivne, poslije ove o kojoj sam govorio u Istanbulu, putujem u Marselj, a nakon toga u Kaljingradu u Rusiji bi trebalo da izvedem performans "Između linija", koji sam prošle godine prvi put radio u Drezdenu u Njemačkoj, poslije toga Beč...

* GLAS: Ostaje li nam danas prostora da vjerujemo u to da umjetnost može da mijenja svijet?

MILjANOVIĆ: Mijenja ga automatski čim generiše nove vrijednosti u njemu, čim stvara novu vizuelnu stvarnost koju predstavlja u muzeju ili izvan muzeja. Sve ono što može da pokrene jedan proces u stvarnosti u odnosu na tu istu stvarnost jeste umjetnost u kontekstu i nama te umjetnosti sve više nedostaje i zaista sa te strane nije samo stvar mijenjana već djelovanja. Ako se svi predamo da reflektujemo ono što se desilo prije sto godina pa čak i prije 20, onda primarno generišemo kulturu sjećanja, a ne kulturu življenja. Mi treba da postavimo sebi pitanje da li želimo kulturu sadašnjosti i kulturu budućnosti ili kulturu prošlosti. Ne smatram da treba na uštrb kulture stvarnosti, sadašnjosti i budućnosti zaboraviti kulturu prošlosti, ali smatram da mora postojati jasan reciprocitet između te dvije strategije.

* GLAS: A, ako se nastavi ovaj "trend" gašenja značajnih kulturnih manifestacija?

MILjANOVIĆ: Pa, o čemu mi onda zapravo pričamo? Kada pričamo o kulturi znamo da moraju postojati određeni uslovi da bi ona nicala, institucije obezbjeđuju te uslove, ali institucije nisu kultura, one obezbjeđuju uslove za razvijanje i očuvanje kulture. Sistem kulture se dijeli na nekoliko dijelova, produkcije, distribucije i valorizacije. Produkcija je akademija umjetnosti, poslije toga treba da ga preuzme institucija distribucije i izlaganja, a nakon toga onaj kritički aspekat gdje ćemo imati masu koja će dati svoje stručno i kritičko mišljenje o djelima koja nastaju u saradnji umjetnika i institucija. Imamo ovaj prvi segment, imamo i drugi, ali onda dođemo do treće komponente, u kojoj treba da se vrši analiza i valorizacija onoga što je kvalitet, a tu smo zakazali u potpunosti. Ako se desi ta vrsta utapanja u jedno nekritičko i pasivno društvo, u kojem ćemo samo plutati, u smislu da se dobro i loše počinje miješati, znači da nam je brod zdravih društvenih vrijednosti već potonuo. Umjetnik treba da bude kritičan kroz svoje radove i na svojoj koži, prije svega, ali ako nastavimo da plutamo u tom sistemu prepuštanja malograđanskoj kulturi, bojim se da ćemo napraviti mnogo veći problem. U prošlosti nam se pokazalo da je najčešći konflikt došao iz takvih odnosa. Stvoriće se masa nezadovoljnih ljudi i moraće doći do promjene paradigme sistema, a to nije evolucija već revolucija. Treba raditi na konstantom proširivanju polja i djelovanja i kritike zajedno, koji čine taj proces evolucije.

Šta je najteže za jednog umjetnika?

Godine pokazuju da vrijeme zaista brzo prolazi i samo je pitanje šta ste uradili u tom vremenu, a najteže je danas biti konstantan. Lako je bljesnuti kao zvijezda, a imati konstantnost je najteže. Vrlo često se dese politički ili kulturni uslovi koji vas izvedu u nekakvu pozornicu javnosti, ali da konstantno radite i imate kondiciju, to je najteže. Dok studiramo tada smo produktivni i najprobojniji. Ja sam tada imao i najviše problema i vremena, a kasnije se zaokupimo raznim obavezama i još ako izlažete mnogo, potrebno je mnogo organizacije, jer sve radite sami. Dugoročno, to je možda i najsigurniji recept za permanentan napredak.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.