Misticizam Istoka u novoj zbirci poezije Nataše Glamočanin-Aničić

Svi ostali putnici otkazali su let jer su ofanzive iz pojasa Gaze predstavljale veliku opasnost. Bilo je to putovanje života. Ili smrti. Uzmi ili ostavi. Kreni ili žali dovijeka.

Priča ovo za "Glas Srpske" književnica Nataša Glamočanin-Aničić, koja je na ovom interesantnom putovanju u Svetu zemlju dobila inspiraciju za stvaranje novog književnog djela.

- Bliski istok sam po sebi još je i danas misteriozno područje za mnoge naučnike, a tek za umjetnike! Raskršće kultura i civilizacija, začetak svih religija, nerazmršen čvor teritorija i misticizam svakodnevnog života prosto vas mame u svoj zagrljaj - priča ova umjetnica.

Kako kaže, iako nisu imali vremena za praćenje vijesti pored obimnih predavanja u Jad Vašemu, ponekad bi čuli da napadi bjesne, te su se plašili kako će se vratiti kući.

Ipak, činjenica da jevrejski narod živi u ovakvom okruženju od postanka i da svakodnevni život u Jerusalimu ni na trenutak nije stao, davala im je nadu da će ipak sve biti u redu.

- Kročila sam Svetim gradom, starim gradom Jerusalimom kao u magnovenju. "Via dolorosa", Hristov put stradalništva i nošenja krsta, a zatim Hristov grob na samom kraju tog puta (ili, bolje je reći, na mjestu vaskrsenja), put je kojim treba da  prođe svaki pravoslavac, svaki hrišćanin bar jednom za života - prisjeća se svog nezaboravnog putovanja Glamočanin-Aničić.

Inače, rođenoj Prijedorčanki ovo nezaboravno putovanje dalo je uvertiru za stvaranje nove zbirke poezije.

- Kad sve utihne u mom Prijedoru, dok se roje stihovi nove knjige poezije koju pišem, a koja će biti posvećena Jerusalimu, čujem žamor sa uličica Starog grada, čujem hebrejski, arapski, jermenski kako se prožimaju u jedinstven hor. Vidim ponosne haside kako žure na molitvu kraj Zapadnog zida Solomonovog hrama ili Zida plača, kako ga mi zovemo - odaje svoje najdublje umjetničke tajne ova poetesa.

Sigurno je da će sve što je doživjela na ovom nezaboravnom putovanju pretočiti u nezaboravnu i višestruko inspirisanu knjigu jednim narodom, njegovim životom i kulturom.

- Tamo sam ostavila ceduljicu sa željom i imenima najdražih, moje su ruke dodirnule topao kamen jevrejske svetinje i poželjele vječni mir za taj napaćeni i prijateljski narod. Dodir tog kamena ostaće zauvijek na mom dlanu - zaključuje Nataša Glamočanin-Aničić.

Svi polaznici Međunarodne škole holokausta posebnu zahvalnost, kako kaže pjesnikinja, duguju gospodinu Arieu Livneu, kojeg su imali čast da upoznaju i koji je oživotvorenje svoje zemlje: humanista, intelektualac, borac za ljudska prava i naš veliki prijatelj.

Inspiracija

- Kupanje u rijeci Jordan, na istom onom mjestu gdje je Jovan Krstitelj krstio Isusa Hrista... Jedna bijela haljina u mom ormaru u kojoj sam se tad kupala još čuva miris Jordana i duhovne čistote, mira i spokoja koji smo tad svi osjetili. Rijeka koja protiče kroz pustinju nada je koja teče u srcima svih nas da spasenje i život poslije ipak postoje. Da vjera i oprost nisu samo riječi i paganski običaji, da su to ponajprije tradicija i kultura, poveznica između iskonskog i svakodnevnog, rješenje u bezizlazu, osjeća se i vidi na svakom koraku u Izraelu - priča Nataša iskustva koja će pretočiti u poeziju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.