Mirko Vuković, pisac i slikar za “Glas Srpske”: Izdaja jezika je moguća samo ako nema ljubavi

Rekao je to za “Glas Srpske” pisac, slikar i ilustrator Mirko Vuković govoreći o nagradi “Pelagićev runolist”, koja je po njegovim riječima pronašla njega, jer sam odavno ništa nije objavio, te se ostranio i otuđio od svijeta, ali mu ipak mnogo znači.

- Znači onoliko koliko pjesniku može da znači naklonost drugog pjesnika. Koliko čovjeku može da znači naklonost i ljubav drugog čovjeka. Zapravo, obrnutim redosljedom, jer najprije smo ljudi, a potom pjesnici, doktori itd. Sveti Maksim Ispovjednik je u sedmom vijeku rekao “Svi smo stvoreni jedni zbog drugih.” Smatram se srećnikom što je Ranko Preradović bio prvi književnik kojeg sam upoznao kad sam došao u Banjaluku. Njegovu podršku, evo, osjećam i četvrt vijeka kasnije - dodaje Vuković.

GLAS: Zbog čega ste izabrali pomenutu otuđenost i književnu tišinu?

VUKOVIĆ: Ovo pitanje samo po sebi razlučuje stvari u dva korpusa. Jedno je otuđenost, a drugo je “književna tišina”. Rekao bih da je moja otuđenost, zapravo, približavanje. Nedavno smo moj muzikalni sinčić, Vučić Vuković i ja u jednoj maloj seoskoj crkvi za pjevnicom otpojali njegovu prvu liturgiju. Za pričesan, imao je solo tačku, pjevao je “Svet je ovaj grdno očajanje,/ Hristos ti je jedino nadanje./ Dušo moja, svet se naglo menja,/ drž se Hrista, sigurnog spasenja.” Tri decenije živim u čvrstom ubjeđenju da je ono što je Gospod stvorio savršeno, a sve što je stvorio čovjek nesavršeno, površno, pa čak i usuđujem se da kažem - loše. No, tek sad mi je Gospod dao priliku da to i življenjem potvrdim - da kupim neku zemlju, izgradim najprije štalu, a potom i vikendicu, nabavim jahaćeg konja, pse, mačke i inu “menažeriju” i spoznajem polako rajsko u zemnom. Živjeti u intimnoj bliskosti sa božjom tvorevinom, sa biljem i životinjama je, u najmanju ruku, ljekovito. Što se “književne tišine” tiče, zar i vama pomalo apsurdno ne izgleda to što se dešava u Republici Srpskoj (kao pravilo), da pisac plati štampanje svoje knjige, dva dana mediji ispiraju usta (tačnije progrgolje) vijestima o promociji i onda se sve vrati u blaženi dremež? Kao prutom po vodi. Autor uzima cijeli tiraž, knjiga nikad ne dospije u knjižare, pisac prijateljima i kolegama razdijeli pedesetak primjeraka... Što će reći da ga čitaju samo oni koji ga lično znaju (i to ne svi!) i da knjiga nikad ne dođe do šire čitalačke publike. Čak i ako je nagrađena nekom nagradom. Taj besmisao zna da otrijezni čovjeka i kaže mu: povuci crtu i stani iza nje.

GLAS: Sa druge strane Vaše polemičke knjige “Knjiga o k-nj/r-izi” i “Priča o mladom vojvodi”, bile su neka vrsta iznuđenog književnog odgovora na manjak polemičke i kritičke misli u medijskom životu, što je na neki način i nezvanično obilježje književne scene u Republici Srpskoj?

VUKOVIĆ: Rekao bih da je “nezvanično” i ozvaničeno. Međutim, u mom slučaju o iznudi i iznuđivanju nema govora! U onoj urnebesnoj komediji “Goli pištolj” detektiv Frenk Dreblin parodira famoznu filmsku repliku “ja sam ono što jesam i radim ono što radim” (da ne kvarim ovu lijepu ćirilicu engleskim originalom). Ili, što bi Bora Čorba pjevnuo: “Nemam poverenja, niti hoću da ga dam./ Ja ratujem sam.” U nekom času sam imao potrebu da nešto kažem i na nešto ukažem i nahrupio kao što se istrčava na bojno polje. Svjestan, razumije se, da je bezbolnije čučati u rovu ili vrtjeti ukrug varjaču u vojničkom kazanu. Zapravo, ja sam se i povukao ne htijući da spadnem na iznuđivanja. Kada su razni, sa raznih strana počeli da mi “sašaptavaju” da treba da opletem po ovome i onome, rekao sam “Šta vi mislite - da sam ja albanska mafija?”. S obzirom na to da se uspon albanske mafije u svijetu zasniva na tome da oni rade najprljavije poslove koje “kriminalci koji drže do sebe” odbijaju. Dakle, ja nisam plaćenik - “ja ratujem sam”.

GLAS: Kritike i dalje pišete za časopis “Nova stvarnost”. Koliko ste nakon burnih iskustva u tom polju danas spremniji na kompromis ili kompromisa i dalje nema kada je riječ o vrednovanju umjetničkog stvaralaštva?

VUKOVIĆ: Kako tada, tako i sada. Nedavno mi je u gostima bio tast iz Bačke. Kada sam pričao ljudima kako smo proveli nedelju dana na našem seoskom imanju i ribareći na Vijačanskom jezeru (on je strastveni alas) uporno sam izbjegavao riječ punac, svjestan da time otežavam i “očuždavam” komunikaciju. Zašto? Zato što intimno osjećam da bi to bio nedopustiv kompromis sa razgovornim, lokalnim govorom, zato što osjećam da bih time izdao srpski jezik, da bih izdao Banović Strahinju i njegovo: “O, moj taste, stari Jug Bogdane” (uz koga sam odrastao) itd, itd. Držim da je ovo dvoje jedno drugim uslovljeno: kada onaj koji je dobio dar vladanja riječima izda riječi, riječi će neizostavno izdati njega. Ako držimo do riječi, dužni smo da stvari imenujemo pravim imenima. Toliko o kompromisima, manipulativnosti i igrarijama sa jezikom. Oduvijek sam imao taj pomalo sakralni odnos prema riječima i književnosti. Osjećam strah i sram pred riječima. Zato što se naš odnos zasniva na ljubavi. Izdaja je moguća samo ako nema ljubavi.

GLAS: Deklarisali ste se jednom prilikom prvenstveno kao pjesnik, ali iza vas su stotine ilustracija i karikatura, koliko i da li uopšte možete razdvojiti crtanu i pisanu ruku Vaše umjetnosti?

VUKOVIĆ: Ne jednom prilikom, nego kad god imam priliku! Aristotel veli da je sve poezis. I ja mu sljepački (da ne kažem homerovski) vjerujem. Sjećam se šta mi je pokojna mati rekla kada je prvi put čula kako govorim poeziju (na dodjeli nagrade “Risto Ratković”) - “Sine, ti si stvarno rođen za ovo, ali osjećam da ćeš živjeti od crtanja.” Obistinilo se. Majčin instinkt doseže dalje. Tokom dječaštva i mladićstva maštao sam kako ću biti slikar koji uz to i piše. Postao sam pisac koji uz to i malo slika. U skladu sa Vašim pitanjem - poput onih koji dobro koriste obije, kao da sam se kolebao da li sam dešnjak ili ljevak, a car David u jednom psalmu pjeva: “Ako zaboravim tebe, Jerusalime, neka me zaboravi desnica moja.” U svemu tome bitno je ne zaboraviti Jerusalim - onaj nebeski. Apostol veli: “Darovi su različni, ali je Duh jedan.”

GLAS: Rođeni ste u Crnoj Gori, školovani u Prištini, radili ste i pisali u Banjaluci. Živite u Čelincu. Kratke crtice iz biografije koje zvuče kao mala srpska istorija provedena u “Seobama”?

VUKOVIĆ: Vraćate me ponovo na Nebeski Jerusalim. Dakle, ne vode svi putevi u Rim. Otac, koji je takođe književnik, koji je isto tako predavao srpski jezik i koji je imao sličan životni put davno mi je rekao: “Sine, kad jednom odeš iz rodnog kraja zauvijek sebe osuđuješ na stranstvovanje - postaješ stranac i tamo gdje odeš i u svom zavičaju.” Ja to živim od kad sam čelom o tlo pao i odatle izvire moja poetika. Mnogo sam puta rekao da svoju poetiku krstim sa “poetika nostalgije” i da u podnaslovima mojih knjiga stoji “Dnevnik nostalgije” i redni broj. U Novom zavjetu se kaže da mi ovdje, na Zemlji, nemamo svoj grad i da je naš grad na Nebu. Zove se Nebeski Jerusalim. Životario sam svuda, ali je sve to stranstvovanje i znam kuda svi putevi vode.

GLAS: Uz pisanje i privatno-profesionalne obaveze, koliko stižete da čitate i šta Vam je privuklo pažnju na književnoj sceni, posebno domaćoj?

VUKOVIĆ: Kad vam neko kaže da je moguće pisati, a pritom ne čitati, mnogo i kvalitetno, znajte da je “isti” u pogrešnu brazdu zabrazdio. Pa makar to bio i vječiti cinik Branko Brđanin Bajović koji šeretski kaže: “Čitam samo sebe”. Čitam jer mi to pričinjava zadovoljstvo i zbilja se obradujem dobroj knjizi i dobrom autoru, posebno ako je riječ o nekom sa “naše književne scene”. U neko relativno skorije vrijeme napravio sam, recimo, izbor iz religiozne poezije Ranka Risojevića, izbor iz poezije za djecu i odrasle pokojnog Petra Đakovića, izbor iz ljubavne poezije Mileta Lisice, izbor iz Lisičine haiku poezije, izbor iz poezije Miće Savanovića, antologiju ljubavne poezije Republike Srpske itd. što će reći da sam u prvih pet slučajeva morao da iščitam kompletan opus pomenutih autora, a u posljednjem opuse brojnih pjesnika iz našeg miljea. Jasno je da su svi ovi autori zavrijedili moju pažnju, ali ako nekoga još moram da apostrofiram to bi bila poezija Slobodana Jovića, Branimira Kršića, najnovija proza, ali i poezija Gorana Dakića, izbor iz novinskih intervjua Ranka Preradovića i, naravno, posljednje pjesničke knjige Zorana Kostića.

Planovi

GLAS: Najavljivali ste roman o stradanju Srba u Prebilovcima i još neke književne projekte u razvoju. Koliko ste odmakli na tom planu i šta možemo očekivati od Vas u narednom periodu?

VUKOVIĆ: Eto vam potvrde da prvo valja skočiti pa reći hop, a vi me ponovo dovodite u napast da načinim istu grešku. Ja prvo rekao hop! Roman sam, čini mi se, najavio u jednom intervjuu prije četiri-pet godina. On je u prelomu. To će vjerovatno biti i prvo što ću objaviti. Ona otuđenost i povlačenje u “književnu tišinu” nikako ne predstavljaju i odstupanje od pisanja i bavljenja književnošću. U ovom trenutku, pored tog romana imam završene tri knjige za djecu, četiri knjige kritičkih i njima srodnih tekstova, dvije knjige pjesama za odrasle, dvije antologije... Odjednom se, ne znam zašto, osjećam kao kameleončina koja je u dalj pljucnula jezičinu!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.