Miodrag Bulatović perom ukazivao na snagu zla u ljudima

Mračno, morbidno, tragično, fantastično, čudesno, i još mnogo toga što nikoga ne ostavlja ravnodušnim, utkani su u poetiku ovog genijalca, koji nas je napustio prije tri decenije.

Jedini pisac koji je natjerao zlo da pjeva, rođen je u Okladama kod Bijelog Polja 1930. godine, a preminuo je u Herceg Novom 15. marta 1991.

Bule, kako su ga mnogi zvali, bio je, poslije Ive Andrića, najprevođeniji srpski pisac, ali u svojoj zemlji nepravedno zapostavljen. Već prvom knjigom “Đavoli dolaze” dospio je u sam vrh jugoslovenske proze, dok je za “Ljude s četiri prsta” 1975. dobio NIN-ovu nagradu. Gimnaziju je završio u Kruševcu, a na Beogradskom univerzitetu studirao je psihologiju i književnost. Ostalo je upamćeno da je na studije krenuo u njemačkom šinjelu. Kada ga je majka pitala šta će u Beogradu, odgovorio joj je da ide studirati psihologiju. Majka ga je upitala šta će mu psihologija, a on je kazao da hoće da bude pisac.

- Pisac! Dobro, samo pazi da te ne uhvate! - poručila mu je majka.

Bule se rado prisjećao susreta sa Andrićem i kako je, zahvaljujući nobelovcu, postao član Udruženja književnika Srbije. Na sjednici uprave niko nije htio da ga podrži. Niko, osim Andrića, koji je kazao da ako Bulatovića ne puste na vrata, ući će kroz prozor.

Govorio je francuski, italijanski, njemački, engleski jezik. Radio je i kao novinar, kasnije se bavio i politikom, bio je narodni poslanik. Pisac, buntovnik, disident, stručnjak za marketing i sve ono što je potrebno da bi dobra knjiga imala prodaju kakvu zaslužuje. Protivnik vlasti, kafanski čovjek, ljubitelj žena lakog morala, stvaralac razuzdanog ponašanja i nepresušne mašte. Sve to bio je Bulatović, koji je u svoje vrijeme mnogo osporavan, priznavan, omalovažavan i dizan do nebesa, ponižavan od strane vladajućih književnih autoriteta, a onda vaskrsavan i hvaljen.

Knjigama osvajao svijet

Genije iz Bijelog Polja, koji je bez velikog obrazovanja sa svojim knjigama stigao u više od 50 zemalja. Njegove knjige su izlazile na krajnjim tačkama zemaljske kugle. Roman “Crveni petao leti prema nebu” u dalekom Japanu je imao tiraž veći od 50.000 primjeraka. Ovaj roman je objavljen i u Južnoafričkoj Republici 1963. godine, gdje je doživio čak tri izdanja, dok je knjiga “Ljudi sa četiri prsta” na poljskom jeziku planula u 40.000 primjeraka za manje od nedjelju dana. Priča se da je Bule satima u Varšavi potpisivao knjige. Samo su u  Beogradu “Ljudi sa četiri prsta” prodati u više od 200.000 primjeraka, dok je roman doživio deset izdanja.

U  Istanbulu je Bulatović šest nedjelja bio na prvom mjestu na listi najčitanijih stranih pisaca. Turski ambasador ponudio mu je trajno utočište u ovoj zemlji, jer je zbog romana “Heroj na magarcu” postojala opasnost da mu se nešto loše desi u otadžbini. Odgovorio je da je Turska lijepa zemlja, ali da mu je ipak u Parizu i Beogradu ljepše.

Početkom šezdesetih godina sada već prošlog vijeka prepoznat je u Francuskoj kao jedan od najoriginalnijih pisaca izvan francuskog govornog područja. Čuvene su i Bulatovićeve promocije u Minhenu, gdje je pred mnogobrojnom publikom pričao anegdote i zbijao šale, a zavidan tiraž od 200.000 primjeraka imao je u Njemačkoj.

Osporavan i obožavan

Bulatović, pisac koji je uveo demone u domaću literaturu, često je osporavan, premalo shvaćen, teško razumljiv, ali genijalan. Autor kojeg su strani kritičari upoređivali sa Dostojevskim, za čijeg je nasljednika bio proglašen, sa Rableom i sa Servantesom, kod nas je, ipak, nedovoljno čitan, proučavan i malo pominjan van književnih krugova, i to vrlo uskih.

Komunistički generali pokrenuli su hajku na autora, koji je u romanu “Heroj na magarcu”, kako su tvrdili, “izvrgao ruglu tekovine NOB-a”.

Godinu dana proveo je u Parizu vodeći gotovo dvostruki život, noću na dnu, u podzemlju, s kriminalcima, prostitutkama, političkim emigrantima, a danju u otmjenim kafanama, s novinarima, piscima, urednicima i knjižarima, ili na žurkama i zabavama na koje je upadao nepozvan. Radio je na plasmanu knjiga, od toga je živio, a imao je smisla za ono što se sada naziva marketing.

- Umeo sam da iscedim lovu iz suve drenovine - znao je reći.

O njemu se pričalo jer je donio nešto brutalno i ludačko, uvijek na ivici skandala. U Bulatovićevim romanima prisutna je nemoć religije da se suprotstavi zlu. To je velika i vrlo teška poruka koju šalju djela Bulatovića, da ne postoji sila koja se može suprotstaviti zlu. Poručivao je da je zlo toliko moćno, i jedino što možete da uradite jeste da mu se rugate, da izgleda manje strašno. Od njega su bježali, a istovremeno ga prisluškivali, šta taj “demon” govori. Bio je drukčiji, duhovit i jezovit, od izrazitog talenta za ruganje, niko mu nije mogao protivrječiti, ni doskočiti, jer je bio brži na “nožu duha”, kako je definisao svoje reflekse.

Zanimljivo je da Bule nikad nije pio.

- Dosta mi je sopstvenog ludila, pa mi nije potrebno alkoholno - to mu je bio izgovor kad god je odbijao čašicu pića.

Bio je zabavan, duhovit, maštovit. Njegovi podvizi su često bili u domenu fantastike, a Buletovi prijatelji su tvrdili da nikada nisu upoznali čovjeka koji je imao toliko sablasnih priča iz ličnog iskustva kao što ih je imao on.

A kada ga je u Igalu 15. marta 1991. godine srce otkucalo, u istoj godini kad i Rablea, Bule je rekao ljekarki, koja mu je skidala sat ručni da mu da u venu injekciju za razbijanje tromba: “Nek’ kuca sat, kad već ne može moje srce.”

Literatura zamijenila krvnu osvetu

Buletova tetka i njen muž Fjodor Arhipov, emigrant iz Odese, ubili su mu oca i to pred očima dječaka, koji je tada imao tek desetak godina. Poznavaoci tradicije vele da se u Crnoj Gori ne pamti da je sestra ubila brata. Vidjevši mrtvog oca, dječak se nad lešom počeo tući kamenjem u glavu, bio je obliven krvlju kao i ubijeni otac. Od tada je patio od blažeg oblika epilepsije.

U neizmjernom jadu pod teretom ogromne nesreće u dječijem srcu se rodila i odluka o osveti. Tako će zapaliti tetkinu kuću, ali ga taj čin nije oslobodio. Mnogo kasnije odabraće čin osvete izvedene pomoću riječi. Tako će riječ Miodraga Bulatovića poprimiti osvetnička svojstva.

- Da nisam ušao u tu vrstu kriminala koji se zove literatura, verovatno da bih u onom drugom, stvarnom, još više postigao. Zato je za mene literatura spas. Čovek, ili dečak onog mentaliteta, u činu osvete teško da bi se ikad zaustavio. I ko zna koliko bih krvi, tuđe, morao da prolijem da bih osvetio onu koju je prolio Fjodor Arhipov. I koju su prolili drugi ljudi svih godina mog života. Meni je literatura zamenila krvnu osvetu - govorio je on.

O crnogorskoj literaturi

- Ne postoje dve crnogorske literature, niti je Crnogorce moguće deliti. Crnogorci su kategorija. Velika jedna stvar, nedeljiva stvar, alem kamen u jednom velikom mozaiku. Ne volim ja to deljenje, mračno je to i stiže iz daleka. Mi koji stvaramo literaturu duboko smo svesni kome pripadamo, a mi pripadamo, čak i onda kada dobro ne pišemo, literaturi Njegoša, Marka Miljanova, Iva Andrića i Vuka Karadžića - govorio je Bulatović.

Bibliografija

- “Đavoli dolaze” (1955)

- “Vuk i zvono” (1958)

- “Crveni petao leti prema nebu (1959)

- “Heroj na magarcu” ili “Vreme srama” (1967)

- “Rat je bio bolji” (1968)

- “Godo je došao” (1969), drama

- “Ljudi sa četiri prsta” (1975)

-  “Peti prst” (1977)

- “Gulio Gulio” (1983)

- “Tetoviranje srca” - roman u pripremi

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.