Minja Peković, glumica, za “Glas Srpske”: Život nije ni rosna livada, ni šećerni dvorac

Ovako je razgovor za “Glas Srpske” započela glumica Minja Peković, govoreći o iskustvu spremanja uloge u seriji “Tunel”, policijskom trileru, u kojem je glumila Nevenu Gavran. Serija je emitovana od 11. novembra do 17. decembra, a rađena je po scenariju Vladimira Ćosića i Petra Ristovskog, koji je režirao ovu seriju zajedno sa Dejanom Zečevićem.

- Učila sam da vozim i gađam, podrobnije se upoznala sa posledicama gubitka mentalnog zdravlja, zatim službenim procedurama, ali i iz novog ugla preispitala pojmove pravda, istina, ljubav. Bilo je to lepo i važno iskustvo - dodaje Pekovićeva.

GLAS: Radnja serije je bazirana na priči sačinjenoj od autentičnih policijskih izvještaja i intervjua s pregovaračima i inspektorima koji su radili na stvarnim slučajevima. Kako je, s te strane, bilo ući u taj svijet i šta Vam je bilo najzanimljivije u tom procesu?

PEKOVIĆ: Najzanimljivije mi je bilo istraživati kako i gde čovek nađe uporište da spašava tuđu glavu stavljajući u torbu svoju, dok ta tuđa glava ponekad ni ne želi da bude spašena. Šta je čovekoljublje, u stvari? Kada je pomoć medveđa usluga? Kad se razilaze pravo i pravda? Sve je to delikatno, ali i uzbudljivo.

GLAS: S obzirom na to da priča ima uporište u stvarnosti, da li biste rekli da je stvarnost uvijek, pa i u slučaju “Tunela”, gora od bilo koje fikcije?

PEKOVIĆ: Ne bih se usudila da je nazivam ni gorom, ni boljom. Fikcija nam pomaže da stvarnost razumemo. U stvarnosti smo često uskraćeni za ključne informacije, dok nam fikcija nudi čitavu paletu uglova za sagledavanje i razumevanje. A razumevanje čuči u osnovi ljudske dobrote.

GLAS: I ako se poigramo riječima, gdje je svjetlo na kraju našeg tunela u stvarnosti?

PEKOVIĆ: U ljubavi. Uvek.

GLAS: Ko je Nevena Gavran i kako je bilo ući u njene cipele i u čitavu priču tog svijeta kriminala i različitih ličnosti s kojima je i ona, a i ostatak ekipe, ukrštavao puteve?

PEKOVIĆ: U “Tunelu” najmanje ima priče o kriminalu. Najviše o ljudskoj psihi i okidačima za njen slom. Što se Nevene tiče, ona predstavlja žene od kojih se stalno očekuje - na svakom polju, u svakom pogledu pa nabace na sebe muški princip u zabludi da će samo tako biti vrednovane. Dok ne otkriju da je ono što su smatrale svojom slabošću zapravo njihova snaga.

GLAS: U posljednjih nekoliko godina, žanrovski, serije poput “Tunela” (koji čak unutar epizoda prikazuje drugačije žanrove) su postale sve učestalije, bar u Srbiji. Zašto je čitav taj milje kriminala, trilera i policijskog svijeta zanimljiv za publiku, a i za glumce?

PEKOVIĆ: Policijski triler je uzbudljiv žanr. Oduvek je bio. Samo se nama činilo sve to dalekim, rezervisanim za Holivud. Kad se ispostavilo da možemo i mi da prevedemo taj žanr na naše uslove i situacije, otvorio se sjajan prostor.

GLAS: Prošle godine na Festivalu glumca “Zaplet” osvojili ste nagradu za najbolju žensku ulogu u monodrami “Bravo za klovna”, koja je lična priča, ali priča koja gađa srce publike, jer može da bude svačija. Koliko je za Vas kao glumicu, oživljavanje bolne životne priče na takav način bilo važno i koliko je imalo ulogu u suočavanju i pomirenju sa tim segmentom života?

PEKOVIĆ: “Bravo za klovna” nastaje nakon suočavanja, prihvatanja, transformacije, nakon prolaska kroz “sito i rešeto”. To “nakon” je jako važno jer tada iskustvo nije više bol, nego sredstvo kojim dopirete do drugih koji hodaju ili će hodati ili poznaju nekog ko hoda istom stazom. Moj motiv je da na toj stazi budem topao, duhovit i ohrabrujući glas.

GLAS: I koliko Vam je u tom svemu važan bio pokret i miješanje različitih elemenata teatra u jednu cjelinu. Koliko tijelo i pokret nekad može bolje da izrazi život nego bilo kakva izgovorena riječ?

PEKOVIĆ: I neverbalna komunikacija je komunikacija. I mi joj često poklanjamo više pažnje u tumačenju ponašanja drugih ljudi nego rečima koje su nam ti ljudi uputili. Zar ne? Što znači da i moja publika prati svaku moju scensku kretnju i pripisuje joj značenje. Onda ću se ja potruditi da te kretnje artikulišem, da ih usavršim i upotpunim značenje onoga što igram. Još kao student sam obećala sebi da neću biti “samo glava koja priča”.

GLAS: Zašto još više treba govoriti o temama poput bolesti koja je obrađena u pomenutoj monodrami i koliko su ljudi spremni na suočavanje sa samim životom na sceni, sa svime što jeste, od jauka do smijeha?

PEKOVIĆ: Zato što život nije rosna livada ni šećerni dvorac. Zato što srećan život nije odsustvo problema, već umeće da ih rešavamo. Ja mislim da su ljudi sve svesniji činjenice da radostima često prethodi poneki jauk.

GLAS: S obzirom na to da smo započeli novu godinu i da je ovo period praznika i nekih sagledavanja sebe i drugih, šta biste poručili našim čitaocima?

PEKOVIĆ: Sanjajte, zahvalite se, dajte i radujte se - koliko god možete više.

Planovi

GLAS: I za kraj pripremate li neke nove uloge i da li biste mogli nešto o tome da nam otkrijete?

PEKOVIĆ: U pripremama sam za novu filmsku ulogu. Za sad mogu samo da kažem da je tema majčinstvo i kako ono postaje ili ne deo ženskog identiteta.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.