Milenko Stojičić o četvrtoj knjizi posvećenoj velikom srpskom piscu: U Kišovoj mansardi književnosti
Dragocjeno svedočanstvo o Danilu Kišu, njegovoj književnosti i njegovom vremenu, ali i svjedočanstvo o Danilu Kišu kao živoj tradiciji moderne književnosti pod koricama četiri knjige ispisao je književnik iz Banjaluke Milenko Stojičić.
Strpljivo, posvećeno i bezrezervno, onako kako se predajemo stvarima do kojih nam je istinski stalo, Stojičić se deset godina pripremao za njegovo književno putovanje u ovim antologijama. Za "Glas Srpske", povodom četvrte objavljene knjige u izdanju beogradskog "Arhipelaga" govorio je o bogatstvu koje je on stekao kao čovjek i pisac istražujući i čitajući Kiša i o Kišu.
* GLAS: Objavljena je i Vaša četvrta knjiga o Kišu? Čini se da je on za Vas, a vjerujem i za mnoge neiscrpan izvor inspiracije... O čemu ćemo moći čitati u toj novoj knjizi?
STOJIČIĆ: Najprije, dotaknimo tri knjige, koje "dovode" i do nove knjige, uvode nas u "Priče o Danilu Kišu", "Kiš, (u)obličenja", "Kiš kao Kiš" i "Kiš, stihovanja". Prva je preludijum u Kišov "život, literaturu" (kako bi on rekao). U drugoj knjizi su razgovori sa Kišovim istinskim prijateljima (Erši, Kulenović, Matvejević, Kovač, David, Vegel, Maroević, Mićević, Koprivica, Jasna Šamić…) Treće knjiga je antologija pjesama u kojima je Kiš "umnoženi subjekt" (lik). U novoj antologiji, Kiš je lik priča savremenih pripovjedača: Kulenović, Kovač, Ognjenović, Šalgo, Ladik, Savić, Albahari, Bratić, Koprivica, Pantić, Gatalica, Šehić, Bazdulj… U pripovjedačkim svjetovima "vidimo" (priviđamo) Kiša na različite načine. Te priče su portreti Danila Kiša riječima. Na primjer, Katalin Ladik opisuje Kišove trepavice, koje rastu u predvečerje… Kulenović "polemiše" sa prijateljem Kišom povodom njegovih poetičkih načela… Vida Ognjenović putuje sa Kišom u Novi Sad… Bazdulj pronalazi prototip jednog Kišovog lika… Trideset i pet autora očima svojih pera vide Danila Kiša u različitim situacijama življenja i stvaranja.
* GLAS: Čime ste se Vi kao čovjek i pisac obogatili istražujući o Kišu, šta Vam je bio najveći izazov radeći na ovim knjigama?
STOJIČIĆ: Figurativno rečeno, mene je Kiš "pronašao" još u gimnazijskoj biblioteci u Mrkonjić Gradu, gdje sam iščeprkao "Mansardu" i "Rane jade" i doživio čitalački šok, po kišovskom poetičkom receptu - "samo za osetljive"!... Čitao sam ga u svojoj mansardi, na tavanu kuće, ležeći na nekom starom vojničkom krevetu!... Kišovog psa Dinga "glumio" je moj kućni psić… Kasnije sam, u Beogradu, tajno pratio Kiša u, recimo, "Prešernovoj kleti". Upoznao sam ga na Mrakovici, kada je primio Nagradu "Skender Kulenović"… Ovim knjigama sam, intimno, zahvalio piscu na čitalačkom užitku, kojim me je nagradio… Šta sam naučio od Kiša? Da pisac mora da ima kako estetički tako i etički legitimitet! To mi, danas, previđamo! Druga pouka: "Mrzi me da izmišljam…", kako je pisao. Dakle, pisanje je plod istine, fakta zaogrnuta rečenicom u kojoj pulsira poetsko jezgro (žiška). Oneobičavanje je upravo to: vidjeti stvarnost, na primjer, dječjim očima. Biti začuđen i očuđen nekom stvarnom slikom… To su te teorijske Kišove "milošte".
* GLAS: Kako Vi vidite Kiša u ovom po mnogo čemu, ludom 21. vijeku?
STOJIČIĆ: Pa, Kiš je predskazao ovaj naš, kako kažete, "ludi 21. vijek", temama koje su i - teme našeg (ne)vremena! Kišove logorologije su i naše logorologije! Imam jednu fotografiju, koja odgovara na Vaše pitanje. Kiš, na rudokopu Tomašica, opkoljen ogromnim rupčagama. Tu, na tome mjestu, je otkopana masovna grobnica, kao što je masovnih grobnica bilo još mnogo u "našem" ratu! Takođe, Kiš je pisao o nacionalizmu, o buđenju nacionalizama… Neko je rekao: da smo na vrijeme (pro)čitali Andrića i Kiša, možda… Ha, možda!
* GLAS: Znate li neki zanimljiv detalj iz njegovo privatnog života, koji možete podijeliti sa našim čitaocima?
STOJIČIĆ: Pričali su mi Kišovi prijatelji, Matvejević i Kulenović, da je bio dječački osjetljiv i preosjetljiv! Ako neke polemike nije mogao da riješi riječima, rješavao ih je rukama. Znam za neke Kišove nokaute u ringu naše književnosti. Kolja Mićević mi je pričao da je u jednoj noćnoj kafanskoj seansi u Parizu Kiš napravio pravi rusvaj, jer je neko loše govorio o Jugoslaviji! Zvao je sebe "posljednjim Jugoslovenom"!
Misli Danila Kiša
"Teško je podići svoju nesreću u visinu. Biti posmatrač i posmatran istovremeno. Onaj koji je gore i onaj koji je dole."
"Hteo sam da pokažem kako u vrlo različitim epohama postoji nepokretna konstanta. Sveprisutnost ljubavi i smrti."
"Opasno je naginjati se nad tuđom prazninom, a u pustoj želji da se u njoj, kao na dnu bunara ogleda svoje vlastito lice; jer i to je taština. Taština nad taštinama."
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
