Mihajlo Orlović o knjizi “Pomor staraca”: Književna anatomija univerzalne tragedije

Pomenuto djelo je 28. knjiga u karijeri ovog književno-novinarskog veterana, kojeg činjenica da je u penziji nije zaustavila u neumornom istraživanju zanimljivih priča i književnom stvaralaštvu, često inspirisanog događajima i ljudima koje je sretao tokom profesionalne karijere.

Priča koja se krije iza “Pomora staraca” je lokalnog fokusa, ali je duboko univerzalna u svom značenju i smislu. Nastala je od jednog kratkog novinarskog TV priloga, kojem je trebalo 27 godina da bude pretvoren u roman.

- Knjiga je počela da se piše od 1995. godine, kada je u Koprivni, na entitetskoj granici,  organizovana razmjena 143 leša staraca, koji su pomrli u kratkom roku na teritoriji Sanskog Mosta. Pokušavao sam godinama da istražim anatomiju tog slučaja, kroz romanesknu formu razgovora sa porodicama nastradalih, preživjelim starcima, ljudima odgovornim za njihovu smrt, kako bih istražio šta se krije iza tog zida ćutnje kojom je obavijena pomenuta tragedija. Događaj mi se učinio biblijskim, u kojem je osim života stradalo svako ljudsko dostojanstvo. U ovom svijetu, a ni ranije nikada nije postojala univerzalna i sveta istina. Jer kako nešto može da se zove tako ako je ona stvar ubjeđenja, odnosno mantra suprotnosti: jest, nije, da i ne, moglo bi ili ne bi, i tako u beskraj u kojem najčešće pobjeđuje galama, nasilje, veća šapa - rekao je Orlović za “Glas Srpske”.

Roman je sačinjen u zanimljivoj književnoj strukturi i formi, od fragmenata, mozaika, refleksija. Tu su i neke drugačije priče koje prate radnju. Prikrivene su, a uvijek lebde, pokušavajući da tragediju osvijetle iz drugog ugla, koji su po riječima autora inspiraciju pronašle u drugim umjetničkim formama.

- Cijeli slučaj sam vidio kao Pikasovu “Gerniku”. Nebo, lanci, tijela razbacana. Skupljao sam te razbacane kamenčiće (reminiscencije), odnosno, fragmente i slagao. A kada sam se izmakao i pogledao, rekao sam sebi - to je građevina ni na nebu ni na zemlji. Ako je stavim na nečija leđa, pokleknuće. Najbolje je da je ostavim neka lebdi kao savjest univerzuma. A, istina, zapitah se. Ona je nešto, a čim je nešto ona ima boju, miris i ukus, odnosno svoju svrhu. Da je drugačije, taj koji je hoće ne bi je tražio. Istina ima raznih . Ima ih koje liče na vaške. Šta radi ptica ako je napadne uš? Ona bište po svojim krilima. Niko ne voli mrlje na svom perju, pa čak ni sunčeve zrake. U početku oni griju i prijaju, a kasnije otežaju. Šta je život? Krug. Hod od tačke do tačke. Ako postoji razdaljina između tih tačaka, onda nam je on (život) zadat, a sve što je zadato ima rok. Na svu sreću ne znamo mu trajanje. Samo ga naslućujemo - kaže autor romana.

Likovi staraca (junaci) iz romana su neka vrsta metafore za sve zaboravljene likove, skrajnute u zaborav, iz nekog višeg ili nekog ličnog interesa.

- Akteri događaja čijom se anatomijom bavim bili su, nažalost, obični predmeti, roba za trampu, nešto uzgred, opterećenje.  Da budem iskreniji, bili su teret - onih koji su ih ostavili i onih koji su odlučivali o njihovoj sudbini. Svako ih se želio ratosiljati. Zašto se to tako dogodilo? Za neke, oni (starci) su samo bili istrošene rite, za druge,  nešto što je već prošlo. U svakom slučaju bili su prošlost koja kandiše na buđ, mokraću, paučinu - objašnjava pisac.

Stvarnost događaja bila je donekle opterećenje za pisanje romana i često je dovodila do sukoba na unutrašnjoj relaciji autora u smislu novinar protiv pisca fikcije, ali je kompromis pronađen na obostrano zadovoljstvo.

- I ako se dotičem nečeg što je bilo: istorija, fakat, događaj... nisam dokumentarista, odnosno pisac koji pošto-poto insistira na nekakvoj istini, za mene je taj događaj nepobitna stvarnost, a tim  i povod da ispričam univerzalnu priču o ljudskoj tragediji stradalnika i onih koji su prouzrokovali to stradanje. Žrtve su preživjele razne torture, a najviše fizičke, njihovi mučitelji su imali havariju uma - jasan je Orlović.

Orlović trenutno promoviše roman širom regiona, a sljedeća promocija zakazana je u Karlovcu u Hrvatskoj, a po njegovim riječima, knjige su danas primorane da traže svoje čitaoce uživo.

- Roman je pisan kompleksno u pomalo filozofskim pristupu, ali reakcije publike na promocijama su više nego pozitivne. Teško je danas knjizi i piscu stići do čitaoca, osuđeni smo da tražimo čitaoce u živom kontaktu sa njima, jer su knjige i kultura u drugom planu. Nema načina da stignete do publike ako nećete razgovarati sa njom, da probudite interes za knjigu, da čitalačka reakcija obavi putem usmene predaje, od usta do usta, preporuku za knjigu - dodaje Orlović.

Nagrada

Orlović je za svoj pretposljednji roman “Ničija kuća” dobio nagradu “Milenko Stojičić”, koja mu je posebno draga, prije svega zbog kolege pisca i novinara po kojem nagrada nosi ime.

- Nemam laskavo mišljenje o modernim književnim nagradama. Više su postale mjerilo onog ko ih daje, nego ono što se nagrađuje i stvarno ih ima previše. Što se tiče ove nagrade, na jedan intiman, lični način, drago mi je što sam njen laureat, prije svega zbog Milenka, sa kojim sam dugo radio i koga sam jako cijenio kao kulturnog radnika i pisca, a njeno postojanje na jedan iskren način čuva sjećanje na njegov rad i djelo - kaže Orlović.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.