Matija Bećković za "Glas Srpske": Nijedna riječ se nije rodila i ne postoji bez razloga

Rekao je ovo za "Glas Srpske" doajen srpske književnosti, pjesnik i akademik Matija Bećković, odgovarajući na pitanje ko je u stvari Matija i zašto se šest decenija u vezi s njim lome koplja hvale i osude, pošto je za jedne veliki mag pjesničke riječi, za druge glas mračne prošlosti, za treće veliki patriota, za četvrte opasni nacionalista.

GLAS: Pokojni Mihiz je za Vas, davno kada Vas je upoznao, napisao da ste jednostavno, jednostavan čovjek. Da li ste u međuvremenu postali makar malo komplikovaniji?

BEĆKOVIĆ: Ja nisam, a Mihiz jeste. Malo-malo čujem kako neko s divljenjem priča o njegovoj "Autobiografiji o drugima". A na kraju, bio je toliko očajan da se ničemu  nije nadao. 

GLAS: Zanimljivo je da su brojni od pomenutih napadača na Vas i neke Vaše kolege pisce sada odjednom postali veće žrtve socijalizama od ljudi čije su knjige i nastupi zabranjivani. Tako da Vas moramo pitati, da li Vam je sada drago što ste tako dobro prolazili u ono vrijeme, kada vidite tešku sudbinu vaših napadača?

BEĆKOVIĆ: Morao bih sebe mnogo nagovarati da govorim o tim ljudima. Do poslednjeg dana bili su ne samo gorljivi članovi partije, nego i njene glavoseče, a sad  pokušavaju da drugima teslime svoje biografije. Moćnom Zapadu prijavljuju one iste ljude koje su do juče progonili kao pristalice trulog Zapada. I ne čudim se njima nego Zapadu koji je izjavio: "Prošlost nas ne interesuje".  

GLAS: Djetinjstvo se proveli školujući se od Kolašina preko Slavonskog Broda do Valjeva i Beograda, u teškim uslovima i oskudici, kao sin oca  nestalog oficira "pogrešne" vojske, bez podrške i vjetra u leđa, osim uže porodice. Međutim, što su izazovi bili veći, čini se da je vaša motivisanost bila dosljednija dok "Vera Pavladoljska" nije počela živjeti u publici, toliko da se vaš glas morao čuti. Koliko Vas je taj period odredio kao pisca i čovjeka?

BEĆKOVIĆ: Nije lako objasniti ni sebi ni drugima kako si iz takvog poretka izneo živu glavu, a da ne budeš sumnjiv. Pisao sam pesme i za to mi nije trebalo ničije odobrenje. Pesme se pišu i danas kao na početku, pre svih stoleća. "Dovoljno je imati parče papira, olovku i jednu ruku. Ako je sreća." A "imao sam  sreće". Tu reč sam često čuo i od naših najvećih pisaca. A možda je za sve najzaslužnija - molitva nepoznate duše.

GLAS: Preko šest decenija pišete, izdajete, recitujete, prošli ste s poezijom i uz poeziju cijeli svijet, hvalili su vas oni koji su znali, napadali uglavnom oni koji nisu bili dorasli, ali kada ste Vi lično i intimno shvatili da sve što pišete neko čuje i osjeća, onako kako živ čovjek treba osjećati poetsku riječ?

BEĆKOVIĆ: Nijedna reč se nije rodila i ne postoji bez razloga. I ne može da umre. Još uvek srećem ljude tamo gde im se najmanje nadam, koji iz praznog novčanika vade ispresavijanu moju pesmu koju čuvaju, izrezanu iz novina. Ili mi citiraju neki stih za koji sam mislio da ga niko nije zapazio. Ta nagrada se ne može meriti ni sa jednom drugom.

GLAS: Stihovi iz poeme "Prahu oca poezije" glase: "Više nas nema u realnom svetu, ali nas ima svud po internetu", zvuče kao gorka opomena da nam je realnost iščezla. Šta onda svi mi živimo?

BEĆKOVIĆ: U mladosti sam pevao kako se plašim "da me ne stigne ono što smo izmislili". A sada čovečanstvu  najviše i preti  baš ono što je čovek izmislio. To ga je nadmudrilo i okrenulo se protiv njega. O tome sam nešto više rekao u poemi "Naćertanije", koju je ovih dana objavila Srpska književna zadruga. Reč je o dugom putovanju od "Načertanija" do "Naćertanija", koje se u naše dane neslavno završilo. A to znači da još nije kraj. A kraj će biti tek kad sve bude ok.

GLAS: Pomenuli ste jednom prilikom da je danas poezija sve više rezultat timskog rada pa je pjesnike teško razlikovati. Sada se najavljuje da će vještačka inteligencija zamijeniti umjetnike od krvi i mesa, kakva u tom slučaju sudbina čeka pjesnike i poeziju?

BEĆKOVIĆ: Već se postavlja pitanje: "Čemu čovek?." Odavno je jedan moj zemljak iz nekog našeg Neviđboga dozivao i pitao: "Đe sam ja ovo? Eto te taman tu. A đe ću sad? Idi kud god oćeš!" Sada to pitanje ponavlja čitav svet.

GLAS: U vašoj rodnoj grudi sačuvane su svetinje, ali uz hramove svetinje su i jezik, pismo, istorija... Koliko se one čuvaju i koliko je onih u Crnoj Gori kojima je do njih istinski stalo?

BEĆKOVIĆ: Vaše pitanje nije dovoljan povod da o tome kažem sve što mislim.

GLAS: Crna Gora se nakon tri decenije oprostila od Mila Đukanovića "Najvećeg demokrate Balkana" ili "Posljednjeg autokrate Balkana", zavisno od tačke gledišta, ali njegovo pogubno nasljeđe u obje varijante ostalo je da sije razdor i rane između naroda iz kojeg je potekao,  ali ga se u međuvremenu odrekao?

BEĆKOVIĆ: Ne bih se mešao u rad nadležnih organa.

GLAS: Mnogi su Vam sa obje strane Drine zamjerili što ste držali besjedu na proslavi 9. januara u Republici Srpskoj.

BEĆKOVIĆ: Na slavu se ne zove. Mogli su slobodno i da dođu i da besede. I bili bi dobrodošli.

Rusija

GLAS: Potpisali ste peticije protiv uvođenja sankcija Rusiji, mislite da ofanzivi Zapada nakon uspješnog "oslobađanja" Srbije, Iraka, Avganistana, Sirije ne treba skromna podrška Srba, kako bi jednako uspješno spasili Ukrajinu i Rusiju?

BEĆKOVIĆ: Možda je moje mišljenje staromodno i prevaziđeno. Ali za mene bi uvođenje sankcija Rusiji  bio  - incest. A incest u Srbiji još nije ozakonjen.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.