Maša Živković, pjesnikinja, za “Glas Srpske”: Ovo doba je najbolje za poeziju

Milanka Mitrić
Maša Živković, pjesnikinja, za “Glas Srpske”: Ovo doba je najbolje za poeziju

Najbolje vreme za poeziju je ovo vreme sada, ima prilično prostora da se iskaže to što se nosi sa sobom. Nikad nije bilo više prilike za javno čitanje pesama na nekim poetskim večerima. Pojavom interneta poezija lakše dolazi do nas, a postoje i dobri konkursi za prvu zbirku ili bilo koju drugu.

Rekla je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” pjesnikinja Maša Živković, osvrćući se na mogućnosti koje mladi autori u regionu danas imaju i mogu da dobiju. Živkovićeva će večeras u crvenom salonu Banskog dvora od 20 časova, zajedno sa Vladanom Perlić čitati svoju poeziju. Događaj organizuje Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ” u saradnji sa Banskim dvorom Kulturnim centrom.

- Takođe postoje pesničke radionice za koje mislim da su presudne za napredak. Dobra poezija u koju se uložilo vremena, truda i talenta nađe svoj put. Ono što je potrebno je veliki broj dobrih i odgovornih urednika koji će pomoći autorima da što bolje artikulišu svoje ideje i koji će praviti selekciju šta jeste, a šta nije za objavljivanje - dodala je ona.

GLAS: Kako biste opisali sve ono što je stalo u Vašu zbirku “Kroz visoku travu”? I postoji li neka nit koja povezuje sve pjesme?

ŽIVKOVIĆ: Opisala bih kao čudo, ali i kao nešto sasvim očekivano, jer je postepeno dolazilo do toga da se ove pesme zaokruže u celinu. Pokušala sam da ih povežem u priču koja može da se prati hronološki.

GLAS: Od najsitnijih, jednostavnih prizora našeg svijeta stvarate pjesme. Dakle, inspiraciju je moguće pronaći baš u svemu? Da li biste rekli da baš o svemu pište bez zadrške?

ŽIVKOVIĆ: Jeste, moguće je pronaći inspiraciju u svemu ako govorimo o nekom spoljašnjem faktoru, ali ono na čemu treba raditi je unutrašnja inspiracija, radoznalost, stalna potreba za promišljanjem, opažanjem svega što se dešava, kako unutar svog bića tako i u spoljnoj okolini i odnosima s ljudima. Ne bih rekla da nemam zadrške, imam je, ranije i mnogo više, ali kako raste ličnost pesnika, tako mu i pesme postaju konkretnije, jasnije, otvorenije. To je nešto na čemu bih neprekidno želela da radim i mislim da tome nema kraja.

GLAS: Da li Vam je pisanje poezije neka vrsta iskoraka iz zone komfora ili je poezija sama po sebi zona komfora?

ŽIVKOVIĆ: Ovo je zanimljivo pitanje. Pisanje poezije je naizmenično i jedno i drugo. Nekad se uđe u određeni manir i onda to postane zona komfora, ali prilikom rasta pesnikove ličnosti neizbežno je i da mu pesme sve više postaju odraz iskoraka iz zone komfora. Treba stalno podizati tu lestvicu i istupati otvorenije i smelije. Koliko god nemira donosi taj proces, poezija će mi uvek biti jedino moguće mesto na kojem mogu da se saberem i postanem svesnija svega što se dešava.

GLAS: Čiju poeziju volite da čitate? Imate li uzore i koliko se na njih oslanjate?

ŽIVKOVIĆ: Trenutno najviše volim da čitam domaću i svetsku savremenu poeziju, koju sam otkrila na radionicama poezije kod Ognjenke Lakićević. Ona je jedna od autorki koju najviše volim da čitam i koja je najviše uticala na moju poeziju i uopšte shvatanje poezije, isto i Zvonko Karanović, čiju radionicu sam takođe pohađala. Izdvojila bih pesnike Marka Pogačara, Marka Tomaša, Tanju Stupar Trifunović, Olju Savičević Ivančević, Zbignjeva Herberta, Silviju Plat, En Karson, En Sekston i Rejmonda Karvera.

 Promjene

GLAS: S obzirom na to da već mjesecima živimo jednu drugačiju stvarnost, kako vidite uticaj ovakvog života i promjena na samu književnost i umjetnost uopšte?

ŽIVKOVIĆ: Već vidim promene, najpre što se tiče javnih čitanja i radionica poezije, koje uspevaju da budu održane zahvaljujući internetu. Sada neko iz druge zemlje može da se nasnimi i učestvuje u pesničkim čitanjima u Beogradu, kao što su “Svi mi” ili “Mladi i zeleni” ili može da učestvuje na radionicama putem “Skajpa”, što ranije nije bio slučaj. Socijalna distanca i nošenje maski zahtevaju pronalaženje drugih načina da se bliskost iskaže, zadrži ili tek nastane. Novonastala stvarnost može da se posmatra i kao opomena da ništa nikad nije zagarantovano, da je sve krhko, podložno promeni i da je potrebno biti prilagodljiv, odgovoran i zahvalan.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana