Marko Šelić Marčelo za Glas Srpske: Izmiču nam veliki zločini,ubistva nečijeg talenta

Iz tih razloga i za Marka Šelića, svima dobro poznatog Marčela, ne trebaju takvi uvodi. Među rijetkima u ovom vremenu rijaliti života on se kroz muziku i književnost bori za istinu. Ovaj put on je odlučio da priču i likove koje je 2012. godine oživio pod koricama romana "Malterego" u izdanju beogradske "Lagune" produbi i objavi pod nazivom "Malterego - Knjiga prva: Rubikova kocka", a za "Glas Srpske" govorio je o radu na toj drugoj knjizi, njenim likovima, stanju u društvu, umjetnosti....

* GLAS:    Četiri godine poslije prvog izdanja, a u susret nastavku, knjiga je promijenila svoju prvobitnu, gotovo dramsku formu i stiže pred čitaoce kao punokrvni roman. Rimejk. Šta su to Vaše misli mijenjale kroz pero u "Rubikovoj kocki"?

MARČELO: Ne priču, već način na koji je opričana. Radeći na drugoj knjizi poželeo sam da prvi deo trilogije stilski privedem estetici nastavka; rimejk je sinonim za "izmenjeno i dopunjeno izdanje", s tim što je to u ovom slučaju značilo istinski ga rastaviti i iznova sastaviti za susret sa novim čitaocima, a prve reakcije govore mi da ni čitaoci ranijeg izdanja, oni koji su poželeli da, u susret nastavku, vreme i volju podare i novom, nisu razočarani načinom na koji su priča i junaci produbljeni, pri čemu je sama radnja brižljivo očuvana. Jedno od glavnih goriva romana - način na koji glavni junak promišlja ljude i život, na momente esejistički, tragom Desničinog Ivana Galeba - sada je još snažnije upotrebljeno, dobilo se mnogo novih ovakvih pasaža, u čemu sam posebno uživao.

* GLAS: Koliko je danas oko nas likova poput Vašeg glavnog junaka, mladog i darovitog Lea, u kojem tinja želja za osvetom i pred koga je stavljeno breme izbora da na nasilje (ne) odgovori istom mjerom?

MARČELO: Mnogo više no što mislimo. "Rubikova stolica" nije knjiga o monumentalnom zlu, već o otrovu u malom pakovanju, o nasilju koje može zadesiti svakoga, pa zato ne zvuči kao naročita vest, ne zavređuje ni epiku ni liriku, ali nosi dovoljno sporogoreće drame da trajno zakrivi i unakazi jedan deo duše onoga ko je žrtva. Gotovo smo oguglali čak i na ubistva, pa radaru naše pažnje svakako izmiču neki delikatniji zločini: ubistvo nečijeg talenta, samopouzdanja, duha. I baš to jeste ono što me ovde zanima: napukli ljudi. Ideja da postoje velike tragedije, ali ne postoje male traume. Sa druge strane, polemika o prirodi odnosa pravde i osvete nikad ne zastareva, to će zanavek biti problematično. A nosi i posledice.

* GLAS: Kao neko ko živi i oživljava umjetnost i vjerujem, inspiraciju pronalazi u najčešće, ne tako lijepoj svakodnevici... Da li se život prosječnog čovjeka u bivšoj Jugoslaviji pretvara u rijaliti i šta nam donosi poplava zabave tog tipa?

MARČELO: Meni ama baš ništa. To je more koje te davi samo ako sam skočiš u njega: kablovska je stigla praktično svugde, ima dvestotinak ili koliko već kanala, pa ona čuvena "nema šta da se gleda" apsolutno nije istinit izgovor. Većina, dakle, voli takav program, a voli ga jer je inertna, jer i dalje gleda samo dva ili tri kanala. Ako ta činjenica ima posledice, a ima, nešto bi trebalo učiniti; zabrane ne dolaze u obzir, to ne odobravam, ali stavljanje u pravi registar još kako bih podržao. Rečju, skloniti taj program s televizija s nacionalnom frekvencijom. Da, uprkos narodu koji to voli. Zato što to voli, on tako i izgleda. Ako hoćete da ga edukujete, da ga promenite, onda nema druge. Naviknimo ljude na drugačiji program.

* GLAS: Svjesni smo da je kultura u regionu na margini. Bez obzira na to, umjetnici poklanjaju najiskrenije dijelove sebe publici. Koliko je teško biti umjetnik u 21. vijeku ili je to uvijek jednako teško?

MARČELO: Sve ste sami kazali, nema se šta dodati. Ko god važe hoće li se ili neće baviti stvaralaštvom na osnovu toga koliko mu se to "čini teškim danas" - to nije umetnik, to je trgovac. To je kalkulant. A s kalkulantima ne razgovaram duže od pet minuta, pošto je nesnosno slušati njihove priče o tome kako je, eto, zemlja takva kakva je, pa onda i muzika, pa "ja jedan tu ništa ne mogu", pa onda spomenu Kihota, pa ti navedu koliko je nepismenih, pa sve tako jedan savršen alibi za sopstveno saučestvovanje u svemu tome. Don Kihot je, kad smo kod toga, radio i mnogo suludije stvari no što je "borba" s vetrenjačama, ali je baš to ušlo u frazu samo iz jednog razloga: zato što se desi pri početku onako obimne knjige, u onom delu gde većina još nije odustala od čitanja. Ljudi ne samo što nemaju snage da veruju u makar nešto, nego im je mučno i da čitaju o tuđoj uverenosti. Ja bih, međutim, uvek radije držao stranu onome ko sledi nekakav ideal, makar smešan i sulud, nego gomiletini beskičmenjaka koji pravdaju lični kukavičluk stavom (ili "stavom") većine.

"Serija" iz tri sezone

* GLAS: Kako u naslovu piše "prva knjiga", dakle slijedi nastavak? Koji je sljedeći plan na Vašem književnom putu?

MARČELO: Upravo taj. "Malterego" je od početka mapiran, čak vrlo precizno. Koketira sa konceptom savremenih televizijskih serija, koje su osetno stavile film u drugi plan. Ovo je nešto nalik seriji iz tri sezone: svaka je zaokružena celina, ali i deo veće priče. To, međutim, ne znači da se sa serijama trka u događajnosti nauštrb literarnosti; u mom pisanju oseća se sve što me zanima strip, muzika, teatar i kinematografija - ali ovo je roman, književnost je svakako primarna. Sve ostalo su začini i linkovi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.