Marina Abramović: U sedamdesetim tek počinje život

Novosti.rs
Marina Abramović: U sedamdesetim tek počinje život

Kad napunite određene godine trebalo bi da pogledate unazad. A ja sam proslavila sedamdeseti rođendan. Moja baba je živela 103 godine i često mi je ponavljala da u sedamdesetim kreće neka nova energija, sve se iznova pokreće.

Mnogi kažu da je moja ispovest mračna, ali tako ja vidim život. Htjela sam da napišem priču svog života koja će biti razumljiva široj publici. Namijenila sam je svima, kako bi mogli da shvate slojevitost života umjetnika.

Ovako je Marina Abramović, najpoznatija srpska savremena umjetnica, publici u Budvi objasnila razloge zašto je napisala memoare. Njen "Hod kroz zidove" objavljen je na engleskom jeziku, a uskoro će izaći i na srpskom.

- Knjigu sam posvetila prijateljima i neprijateljima, to mi je jako važno. Toliki su prijatelji postali neprijatelji, a neprijatelji prijatelji. Nikoga nisam izostavila. Ova knjiga ima bezobraznih viceva, politički nekorektnih, ljubavi, razočaranja, umetnosti, sećanja o vremenima koja sam provela sa Aboridžinima, šamanima... - rekla je Abramovićeva.

Za razliku od njene prethodne posjete Crnoj Gori, kada su je dočekali premijer i drugi visoki državni zvaničnici, Abramovićeva je ovog puta došla na poziv "Dukli art centra", koji vodi ruski galerista i publicista Marat Gelman. Kako projekat prenamene fabrike "Obod", zbog koga je ranije dolazila, nije zaživio, a umjetnica se od njega ogradila, ni riječi nije bilo o tome. Sa publikom je podijelila dijelove detinjstva, doživljaj ljubavi, svoja razočaranja, patnje, razmišljanja o smrti, performansu...

- Rodila sam se odmah posle rata - priča umjetnica. - Moji roditelji su se upoznali u ratu, i zavoleli. Ali, njihova ljubav je bila tragična. Kad je došao mir shvatili su da su potpuno različiti i da je rat bio njihova jedina zajednička tačka. Majka nije iskazivala nežnosti. Nikad me nije poljubila. Kada sam je kasnije upitala da mi objasni zašto, odgovorila je da nije htela da me razmazi. I to je za nju bilo normalno. Osuđivala sam je sve dok nisam pročitala njene dnevnike. Čitajući te zapise, shvatila sam da je bila užasno nesrećna. Da sam to znala dok je bila živa, drugačije bih se ponašala.

Umjetnica performansa je govorila i o retrospektivnoj izložbi u njujorškom muzeju MOMA.

- Bila sam presrećna kada su me pozvali. Videla sam ogromnu šansu za performans. Shvatila sam da mogu da pokažem da performans ima transfomativnu moć. Rekla sam: Umetnik je prisutan. I bila sam prisutna tamo, sve vreme puna tri meseca. Sedela sam nepomično na stolici i svako je mogao da sedne preko puta mene. Gledali smo se u oči. Kad gledate u oči čoveka, otvara se cela duša. Oči su vrata duše. Moja energija se tada promenila. Bilo je naporno. U mojoj glavi prolazili su ljudi, pokušavala sam da uđem u njih. Pripremala sam se godinu dana za taj performans!

- I ja sam bila ranjiva - kaže. - Kada sam konačno ustala, bila sam drugi čovek. Shvatila sam da ljudima moram da pokažem put kako da podignu svest. Lako je svest spustiti, lako je ljude ponižavati, ali kad se svest podigne prestaće ratovi!

Marina je opisala događaj iz mladosti koji je odveo u performans.

- Tražila sam od oca da mi kupi uljane boje za četrnaesti rođendan - seća se. - On je bio ratnik i nije se razumeo u umetnost. Zamolio je svog prijatelja, slikara Fila Filipovića, da mi da časove slikanja. Prvi čas nikad neću zaboraviti. Sećam se da je isekao platno za sliku, stavio ga na pod i posuo ga pigmentima. Stavio je tutkalo u konzervu i preko svega terpentin. Uzeo je šibicu i zapalio. Bukvalno je eksplodiralo na moje oči, pogledao me je, rekao da je to zalazak sunca i otišao. Sliku sam stavila na zid i otišla sa roditeljima na letovanje. Kada smo se vratili, slika se pretvorila u prah. Tada sam shvatila da je sve u procesu, nije u rezultatu, to me je usmerilo prema performansu.

Umjetnica je priznala da je neki kritičari vole, a drugi ne.

- Kada sam bila student, performans, fotografija, video, nisu bili priznati kao umetnost. Četrdeset pet godina kasnije performans je postao mejnstrim. Trebalo je toliko godina da verujem u sebe kada niko nije verovao.

Razgovor u Budvi završila je pokazivanjem razglednice koju joj je svojevremeno poslao brat Velimir. Na njoj su Crnogorac, njegova ćerka i žena. On uspravan korača sa malim cegerom u ruci, a one iza njega nasmejane, povijene od prtenjača i tereta na leđima.

- Srećna sam što sam izbegla ovakvu sudbinu - zaključila je umjetnica.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana