Marija Dragnić, književnica za “Glas Srpske”: Poezija je drevna bežična mreža

Kazala je to u razgovoru za “Glas Srpske” književnica Marija Dragnić govoreći o poeziji nakon gostovanja na programu “Poeziju će svi čitati” koji je održan u okviru festivala književnosti “Imperativ”, u Banskom dvoru u Banjaluci.

- Stvari mogu biti loše, mi smo često loši, gordi, previše se identifikujemo i sa pobjedama i sa porazima, a zaboravljamo da ništa ne pripada samo nama, da sve prolazi kroz šake, osim ako nisu zgrčene, onda kroz njih ne prolazi ništa - to je suprotno od poezije, to je smrt. Poezija je živa sila. Poezija je i ludilo i svijest o tome, prihvatanje i otpuštanje i jednog i drugog u jedan veći tok, tok života - dodala je ona.

GLAS: Pišete o slobodi o kojoj se mašta i za koju se bori. Borimo li se za slobodu dovoljno u svijetu van stihova?

DRAGNIĆ: Jednom sam rekla da je poezija totalni angažman, bavi se čovjekom i svijetom iz polazišnih tačaka koje su nepokolebljive u smislu svoje istinske i duboke zainteresovanosti, potrebe za razumijevanjem i osjećanja da ti je stalo. Proces “oslobođenja” traje čitavog života čovjekovog i nema on drugog izbora na svijetu nego da u njega uđe, i u njemu traje, i da ga nikad ne završi. U nama samima ima puno pobjednika, disidenata, protivnika. Možemo samo da se nadamo za sve borce u sopstvenom biću koji opstanu da su bolji od onih poraženih. Kako god nam se činilo, sigurna sam da je svaki čovjek borac za svoju slobodu, za svoju ličnost i da moramo to imati na umu da bismo razumjeli jedni druge i živjeli u ovom svijetu gotovo konstantne borbe. Da volim da budem i u šta sigurna, ne bih pisala poeziju.

GLAS: Često dijelite poeziju na društvenim mrežama. Koliko su društvene mreže doprinijele da se čuje pjesnički glas ?

DRAGNIĆ: Čini mi se da se diže prevelika fama u vezi sa tom pričom i traže neke uzročno-posljedične veze koje poeziju suštinski ne zanimaju. Obično sam aktivnija na društvenim mrežama kad mi se neko sviđa pa se “pravim važna”. I druga stvar koja je vezana za posljedice vaspitanja - zamišljam kako kad dobijem ili imam nešto treba to i da podijelim. Takođe, dijelim poeziju na društvenim mrežama slobodno jer cijenim da ne mogu ugroziti ni poeziju ni bilo koga svojim pjesmama onlajn, ni bilo gdje drugdje. Ako je neka iole dobra do nekog će doći, ako nije samo će propasti i to je to. Nikakav internet neće to promijeniti. Poezija je svakako jedna drevna bežična mreža.

GLAS: Znamo da su mnoge spisateljice kroz istoriju zapostavljene. Ima li danas napretka u odnosu na ranije?

DRAGNIĆ: Svi znamo da je žena najmoćnije biće na svijetu. Svi koji imaju majku ili su majku izgubili, sestru, prijateljicu, ljubavnicu, suprugu, neprijateljicu, znaju koliku žena moć ima da život da, obogati, podrži ili uništi. Često kažem da me čuvaju anđeli, često mi odgovore da čuvam sebe, ali znam da me je sačuvalo i nekoliko žena različitih generacija svojom nevjerovatnom ljubavlju, pameću, mudrošću i neophodnom okrutnošću. Kad žene krenu u neko polje koja je šansa da ga ne osvoje? Naravno da ima napretka. Pogledajte samo regionalnu pjesničku panoramu: kakvo vrcavo sazvežđe poetesa.

GLAS: Član ste osnivačkog i uredničkog tima izdavačke kuće “Raštan”. Koliko je izazovno danas osnovati izdavačku kuću?

DRAGNIĆ: Izazovno je. Nemamo mi pravu “infrastrukturu” koja pospješuje stvaralaštvo u bilo kom smislu: od njive do štamparije, a tek je jasno koliko je našim društvima stalo do kulture kad pogledamo sistemsku podršku i finansije koje za istu (ne)izdvajamo. Kad imaš autoput sjedneš u kola i voziš, a kod nas praviš put pred sobom i još sklanjaš kamenje koje pada na svakom koraku. Ali entuzijazam ne jenjava. Vjerujem u stvaranje svake vrste, od pravljenja hljeba do pečenja pjesme, a tek u dijeljenje istog. Vjerujem da dobre namjere, rad i vjera moraju donijeti i rezultat.

GLAS: Urednik ste onlajn časopisa za poeziju “Enklava”, kakva je čitanost i šta je ono što publici najviše odgovara?

DRAGNIĆ: Čitanost tog časopisa je sjajno velika, svaki put me obraduje kad pogledam statistiku koja kaže da se mnogo čita svugdje u regionu. Mislim da čitalačka publika voli taj časopis jer im nudi jednu vrstu poezije: dobru, dobru u svojoj beskompromisnosti. Drago mi je što sam dio ekipe koja s tolikim entuzijazmom dijeli stihove autora iz regiona i svijeta. Taj časopis radi na ljubav.

GLAS: Učestvovali ste na festivalu “Imperativ”. Koliko su ovakvi festivali bitni za mlade stvaraoce i generalno za književnost?

DRAGNIĆ: Volim festivale i meni su se ispostavili kao bitni u smislu upoznavanja novih ljudi i njihove poezije. Družimo se, čitamo, nešto saznamo. Ovo je peti “Imperativ”, a znamo kakva je borba stvarati nešto u kulturi na našim prostorima, pa čestitam ekipi i želim im da još dugo traju i prave mjesto susreta za pričanje priča i “pjevanje” pjesama. Shvatićemo jednom da to čini veliki dio onoga što zovemo život i duh i sadržaj.

GLAS: Pripremate li nešto novo, neku novu zbirku poezije ?

DRAGNIĆ: Nova zbirka poezije “Treća neuništiva stvar” je izašla iz štampe.

Preporuke

GLAS: Šta volite da čitate i šta biste preporučili našim čitaocima?

DRAGNIĆ: Recimo knjigu “Reci vatra” Selme Asotić koja je objavljena ove godine u saradnji “Raštan” izdavaštva i sarajevskog “Buybook”. Sljedeće mi pada na um da preporučim Jovanu Bojović, a kad nju pomenem sjetim se vazda i poezije Tanje Stupar Trifunović. Eto, tri vatrene pjesnikinje, čitajte da budete čisti kao pepeo. Volim da se vraćam njujorškim pjesnikinjama Kejt Marvin, Ani Moskovakis i Doroteji Leski. Od mnogih pale su mi one na um zbog te poetike koja u svom mraku vrca iskrama duha, kao što je slučaj sa pjesmama prethodno pomenutih autorki.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.