Književnik i režiser Goran Vojnović za “Glas Srpske”: Raspad regiona još traje

Kada je roman prevođen, srpski izdavač odlučio je da ostavi originalni naslov, dok je hrvatski izdavač deželu preveo u domovinu i time na hrvatski jezik preveo i provokaciju.

Rekao je to za “Glas Srpske” poznati slovenački književnik, dramaturg, režiser i kolumnista Goran Vojnović govoreći o sudbini romana “Jugoslavija, moja dežela”, te o jezičkim korekcijama ovog naziva i prelasku od dežele do domovine i otadžbine. Predstava rađena po ovom romanu “Jugoslavija, moja otadžbina” (u režiji Marka Misirače) prošle sedmice premijerno je odigrana u Pozorištu Prijedor, a osim o tome, Vojnović je za “Glas” govorio o čudnom životu ovog romana u regionu, jugonostalgiji, nerazumijevanju i životu tokom pandemije.

- Ubrzo nakon što je roman izdat u Hrvatskoj na jednom desničarskom portalu se, naime, pojavio tekst u kom se autor zgražava što se knjiga sa takvim naslovom nalazi u izlozima hrvatskih knjižara. Odluka autora prijedorske predstave da deželu prevedu u otadžbinu po meni je zato pravilna odluka, jer ovaj tekst možda i nije provokacija, ali svakako dira u neke vrlo bolne tačke ovdašnjih društava - dodao je Vojnović.

GLAS: Naziv romana podigao je dosta kontroverze prilikom izlaska knjige u Sloveniji, od optužbi desničara za jugonostalgiju i izdaju do optužbi ljevičara za odbranu zločina, iako se stiče utisak da većina njih nije pročitala roman, a kamoli pogledala predstavu?

VOJNOVIĆ: Da, većina optužbi, o kojima govorite, dolazila je od ljudi koji knjigu nisu čitali, ali mene je više iznenadio pozitivni odjek tog romana u Sloveniji. Pokazalo se da ljudi u Sloveniji imaju odnos do toga što se dešavalo, odnosno se još dešava na prostoru njihove bivše države, da ih tema rata i ratnih zločina i te­ kako zanima. Knjiga je vrlo dobro prodavana, dobila je nagradu za roman godine, izabrana je u projekat Ministarstva za kulturu “Rastem s knjigo” i poklonjena je hiljadama srednjoškolaca, a 2015. godine u Slovenskem narodnem gledališču “Drama” napravljena je i velika predstava u režiji Ivice Buljana, takođe vrlo uspješna i nagrađivana. Sve to svjedoči o jednoj boljoj Sloveniji, mojoj Sloveniji, onoj Sloveniji koju volim i koja se trenutno bori za opstanak.

GLAS: Sama Jugoslavija posljednjih godina se idealizuje preko svake mjere, ali koliko je to realna slika o državi koja je kao nasljedstvo ostavila ratove, autokrate, populizam i osiromašenje za većinu svojih građana?

VOJNOVIĆ: U Sloveniji se Jugoslavija i idealizuje i demonizuje, zapravo se ljevica i desnica nadmeću u tome ko će ponuditi uvjerljiviju lažnu sliku bivše države. Naravno da ta država nije bila idealna, ali kada je riječ o BiH, mislim da je logično da se ljudima nakon proživljenih zadnjih trideset godina, nakon rata i takozvane tranzicije ono nekada čini idealnim. Bosanska jugonostalgija, za razliku od slovenačke, prije svega svjedoči o tome koliko su ljudi nezadovoljni sadašnjim životom i svojom sadašnjom državom.

GLAS: Da li je jugonostalgija, posebno ona kulturna, postala neka vrsta kamena oko vrata mlađim autorskim snagama, koje žele pobjeći od nekritičke glorifikacije svega vezanog za SFRJ?

VOJNOVIĆ: Volio bih da vjerujem da, kako vrijeme odmiče, nove generacije umjetnika sve više zauzimaju središnja mjesta u našim kulturama i da samim time naša kulturna prošlost napokon postaje prošlost. Ta prošlost je u mnogo čemu bila bolja, kada je riječ o kulturi tu zaista nema sumnje, ali je ipak prošlost i treba da je tretiramo kao takvu. Svi mi i dalje volimo novi talas ili jugoslovensku kinematografiju, ali nam treba i umjetnost koja progovara o sadašnjem vremenu i sadašnjim dilemama, umjetnost koja se dešava ovdje i sada. 

GLAS: Paradoksalni problem sve većeg nerazumijevanja, u vremenu sve veće dostupnosti informacija i novih sredstava komunikacije, provlači se kao skriveni lajtmotiv većine Vaših djela?

VOJNOVIĆ: Nerazumijevanje, po meni, je jedan od suštinskih problema vremena u kom živimo. Iz brojnih razloga se sve teže postavljamo u kožu drugoga i sve manje razumijevanja imamo za sve što je imalo drugačije. I to u vrijeme kada se život uniformiše i ljudi postaju sličniji jedni drugima bez obzira na to gdje živimo i u šta vjerujemo. Što nije nepovezano, naprotiv. Što je više u našim životima istoga, to teže prihvatamo ono što nije isto.

GLAS: Vaš tekst prošao je kroz autorsko viđenje režisera, poput Ivice Buljana ili sada Marka Misirače u Prijedoru. Koliko su ovi autorski tretmani ostavili traga u odnosu na književni predložak?

VOJNOVIĆ: Tu se ne radi toliko o autorskom tretmanu Ivice ili Marka, koliko o tome da je tekst zapisan u knjizi jedno, a tekst izgovoren na pozornici nešto posve drugo. Pozorište jeste bliže literaturi od filma, i ono kao i literatura ostavlja mnogo prostora gledaocu za dopunu viđenog i za vlastitu interpretaciju, ali roman “Jugoslavija, moja dežela” je moj roman, dok je predstava kolektivni rad brojne ekipe, od režisera i glumaca do lektora i tehničke ekipe. No, ipak mislim da se tu ne radi o nekom drugačijem čitanju romana, već prije svega o tome da se sa pozornice istim riječima, odnosno istim mislima udari još jače, još preciznije, još nemilosrdnije.

GLAS: Poznati ste kao prilično aktivan autor (književnost, film, pozorište, kolumnista) pa se nameće pitanje kako ste prebrodili vrijeme pandemije?

VOJNOVIĆ: Pa, prebrodio sam nekako. Nije bilo lako, pandemija je zaista izmijenila moj život, zatvorila me u Sloveniju, odrezala od familije i brojnih prijatelja. Opet, sretan sam, nisam izgubio nikoga od svojih najdražih, nisam ostao bez posla, nisam pao u depresiju. Čak, kada sada pogledam na proteklu godinu dana, nađe se tu i ponešto lijepo što se desilo. Primio sam daleko najznačajniju nagradu u životu, poljsku nagradu “Angelus”, završio rad na nekoliko projekata za koje sam mislio da se nikada neće završiti, otkrio sam more predivnih mjesta u svojoj okolini, proveo puno vremena sa ženom i djecom, te dočekao premijeru predstave “Jugoslavija, moja otadžbina”.

Novi roman

GLAS: Novi roman najavljivali ste za 2020. godinu, ali je knjiga “Đorđić se vrača” izašla tek tokom ove godine. Šta biste mogli da nam kažete o tome?

VOJNOVIĆ: Roman “Đorđić se vrača” nastavak je moje prve knjige “Čefurji raus”! To je roman kojeg zaista nisam planirao. Radio sam u proteklim godinama film, zapravo dva filma, jedan igrani (“Nekad su bili ljudi”) i drugi dokumentarni (“2017”, film o osvajanju titule evropskih šampiona slovenačkih košarkaša), da bi se u jednom trenutku nešto u meni prelomilo, te sam krenuo pisati novi, neplanirani roman. U njemu se bavim slijepom ulicom u koju su ovi naši prostori zašli u posljednjih desetak godina, o beznađu koje sve više prevladava i koje bukvalno protjeruje mlade ljude, te o tome da se raspad ovog našeg svijeta nije završio sa krajem rata, nego je taj proces tada tek usporen. Možda je to čak i moj najmračniji roman iako u njemu ima dosta humora.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.