Književnik Anđelko Anušić za Glas Srpske: U vijeku zla pisac nema pravo da okrene glavu od svoga naroda

Aleksandra Madžar
Književnik Anđelko Anušić za Glas Srpske: U vijeku zla pisac nema pravo da okrene glavu od svoga naroda

Banjaluka - S obzirom na naziv nagrade raduje me da je žiri pronašao zrnce mudrosti u mome romanu "Glasovi sa Granice"/Srpska krajiška tetralogija i, makar malecku jednu.

U istom kontekstu imponuje lociranje novine u mojoj književnoj temi, o čemu ponajbolje svedoči rečenica iz obrazloženja stručnog žirija: "Srpska književnost roman, koji na ovakav način otvara tek načetu, veliku književnu temu i koji estetski apsorbuje i sintetiše taj prostorno-vremenski zahvat, još uvijek nema".

Ispričao je ovo u razgovoru za "Glas Srpske" pisac i pjesnik, ali i bivši novinar našeg lista Anđelko Anušić, ovogodišnji dobitnik značajne nagrade "Zlatna sova" za najbolji neobjavljeni roman koju dodjeljuje Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Istočno Sarajevo. Anušić, koji se prije nekoliko godina iz Banjaluke preselio u Novi Sad, pored toga koliko mu znači nagrada, govorio je i o "sili" koja ga je vodila dok je pisao, književnicima u 21. vijeku i reakcijama književne kritike na njegov nagrađeni roman.

* GLAS: Poslije dubokih promišljanja, ideje o temi koja okupira misli i emocije pisca, postoji, ipak, ono nešto, što konstantno ispisuje riječi na hartiju. Šta je Vas vodilo dok ste pisali "Glasove sa granice" ?

ANUŠIĆ: Ideja za stvaranje ovog dvotomnog romana (potonji tom je u završnoj, radnoj verziji) nahodi se u nekoj od mojih proza, knjiga pripovedaka ili romana, koje zajedno sa ovim rukopisom čine integral moje književne teme. Zapravo, sve moje pripovedne i pesničke knjige podjednako su (sa mojim životnim iskustvom, uključujući i ono novinarsko, dragoceno) "učestvovale", od samog početka, u komponovanju ove goleme prozne freske. To je, kruna, sinteza, ili bi - zbog otvorenog životnog i stvaralačkog polja - bilo bolje reći epiteza moga dosadašnjeg opusa.

* GLAS: Pokrenuli ste i jednu važnu temu o kojoj se nije mnogo govorilo, koliki je to bio izazov za Vas kao pisca, a kolika odgovornost ?

ANUŠIĆ: Da, otvorio sam jednu novu književnu temu, specifično moju temu koja je delimično već obrađena u mojim prozama; temu koja je, što se tiče (dela) naše književne teorije i kritike, antologičara, prevodilaca, kao i izdavača - skrajnuta, "nepopularna", "neatraktivna", tradicionalna, čak nacionalistička, "neevropska", "antiintegracijska", nije in, uzmite kako hoćete. To je višeslojna, slabo poznata tema Vojne krajine, njenog geografskog, istorijskog, političkog, kulturološkog i demografskog toposa duž vodenih granica Drine i Save, s obe strane ovog graničnog pojasa, na kome se, do dana današnjih, kao kroz žižu, iliti okular-mušicu milosrdnog anđela, prelama sudbina našeg narodnog kolektiva u krstu ovog komadića balkanske zemlje.

* GLAS: Temu Vašeg romana istraživali ste i kroz rodoslovno stablo jednoga od glavnih junaka Pribana Sužnjevića...

ANUŠIĆ: Da. Odškrinuću, zeričak, jedan prozor na romanu, i otkriti da ovu temu sondiram kroz rodoslovno stablo jednoga od glavnih junaka Pribana Sužnjevića (uz brojne druge junake kojih je na desetine i stotine!) čiji koren seže do osmog kolena. U tamnom, još uvek neprozirnom obzorju Vojne krajine (njene graničarske kabanice!) još je tma i tmuša neispričanih gorkih sudbina koje se nimalo ne razlikuju od današnjih, neliterarizovanih životnih priča koje vapajno traže svoje ovidnjavanje. Ne zaboravimo šta je 1916. godine pisao veliki engleski pisac Gilbert Kit Česterton: "...Dok se gradilo sve ono što nazivamo svetom, Srbi su predstavljali zid tog sveta. Srbi su uvek i svagda bili Graničari, bez kojih Evropa ne bi opstala". S ovim (u neraskidivoj vezi) važno je reći - i to mi je kao srpskom piscu koji monaški drži do ove duhovne vokacije - dužnost da kažem da je tim više veća i vrednija misija Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva što nagradom "Zlatna sova" za najbolji neobjavljeni roman, podstiče i neguje razvoj savremene srpske proze i pogotovo teme koje se prostorno i kulturnoistorijski životno tiču zagraničnog perivoja koji je pod patronatom egide o Specijalnim i paralelnim vezama i odnosima! Dakle, Zavod se nalazi na važnom nacionalnom poslu, i zaslužuje svu neophodnu, trajnu pomoć i podršku Vlade Republike Srpske.

* GLAS: Književna kritika je zapazila stilsku i jezičku raskošnost Vaših proznih djela, ističući to kao visoku umjetničku vrijednost i originalnu odliku...

ANUŠIĆ: Jezik je stariji, veći, viši, dublji, mudriji i trajniji od nas. Tek reč je otac i imenitelj, iskupitelj ili ništitelj našeg bića. Naša jedina i prava čuvarkuća. Ona je kvantum i vektor naše stvarne gruntovno-katastarske čestice. U mome romanu nalazi se jedno čitavo leksičko, leksikografsko poglavlje (tako ga ja kao pisac tumačim) gde je, po azbučnoj lestvici, sabrano obilje što arhaičnih reči, što raznih toponima (od mesta i gradova, do gubilišta na čitavom srpskom geografskom prostoru), što raznih imeničnih, pridevskih, atributskih i glagolskih izvedenica kojima se imenuju (opisuju) običaji, poslovi, verovanja, magijske mantre, folklorno blago, istorijski događaji u rasponu od prve polovine osamnaestog veka do prve polovine dvadesetog veka, imena značajnih ličnosti, retka prezimena, itd. To su reči koje cirkulišu u mome romanu, govore ih i kazuju moji mnogobrojni likovi, i one  su so njihovog bića koja se nije izgubila u vremenu naše krajputaške istorije.

"Književnost sjećanja"

* GLAS: Kako biste Vi opisali, šta to znači biti književnik u 21. vijeku na našim prostorima?

ANUŠIĆ: U kulturnim zajednicama koje drže do svog jezičkog i civilizacijskog identiteta, književnost ima (mora da ima) povlašćeno mesto. Ukoliko nije tako - Andrić je o tome rekao što je trebalo da se kaže. Kod nas je odskora u opticaju "krilata" sintagma "kultura sećanja". Puna su je svačija usta, čiji vlasnici još ne postupaju onako kako, u svom merkantilnom, globalnom bunilu, govore. Ja odavno ne operišem tom sintagmom čije su značenje Srbi brzo i pojeftino ispraznili, pazarili, po običaju, za nešto drugo, već govorim i pišem o "književnosti sećanja". Zbog svega toga, u veku u kome živimo, nijedan istinski pisac nema pravo na prosečnost, banalnost, trbuhozborstvo, kompromiserstvo, oportunizam, trgovinu, mešetarstvo, okretanje glave od svoga naroda, rečju: staru, političku poteru za zlatnim teletom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana