Kako je umjetnost opstala i u najtežim vremenima: Muze ne ćute dok topovi grme

O tome kako je izgledao rad tih ustanova u periodu od 1991. godine do poslijeratnih godina, s kakvim nedaćama su se susretali umjetnici i kako je bilo stvarati dok su svuda padale granate, a najčešći zvuk bio onaj sirena za uzbunu, za “Glas Srpske” govorili su tadašnji direktori kulturnih ustanova. Neki od njih, nažalost, nisu više sa nama, ali sve što su činili u tim, najtežim vremenima ostaće zauvijek zapamćeno.

Govoreći o radu Narodnog pozorišta Republike Srpske Ljiljana Labović Marinković, koja je u to teško doba bila na čelu nacionalnog teatra  (u periodu od 1994. do 1998. godine), ispričala nam je da kada se sjeti tih dana prvo pomisli na rečenice koje je ponavljala samoj sebi i naglas i javno, da nije u pravu onaj koji je rekao da “muze zaćute dok topovi grme”.

- U to nesrećno vrijeme svi naši umjetnici bili su “iznad tišine” i dokazali da je onaj ko je istinski umjetnik i istinski patriota! Narodno pozorište RS upisalo se zlatnim slovima u istoriju stvaranja Republike Srpske. Naši glumci i tehnika radili su u vanrednim uslovima svake vrste, bez struje, bez grijanja, bez mogućnosti nabavke materijala za izradu scenografija i kostima, ali je svaka predstava bila dostojanstven i vrhunski čin umjetnosti - kazala je Labović Marinković.

Vjera

Nastavljajući priču istakla je da su predstave kao što su  “Seme”, “General Milan Nedić”, “Kidaj od svoje žene” “Gr­k Zorba”, i neposredno poslije rata “Princ Rastko”, “Pigmalion”, “Banović Strahinja” impozantan i neoboriv dokaz pobjede umjetnosti nad svim što umjetnost nije, a jeste strah, neizvjesnost, briga, nemanje, odricanje.

- Pozorište je nevjerovatan organizam. Otporan na sve spolja i nesalomiv iznutra. Radili smo sa istinskim entuzijazmom, sa vjerom u umjetnost i ljude. Publika koja je dolazila potvrđivala je suštinsku misiju teatra, interakciju izgovorenih riječi sa predanom tišinom u sali, čudesno prožimanje nestvarnog sa stvarnim, a aplauzi poslije svake predstave trajali su i po nekoliko minuta. Bez imalo patetike i bez ikakve lažne skromnosti tvrdim, a svi naši savremenici mogu da posvjedoče, Narodno pozorište je bilo utočište dobrih duša i najvažnije mjesto na kojem smo svi zajedno slavili i branili život - objasnila je ona.

Istakla je da su putovali sve vrijeme rata, kako je kazala krstarili su Republikom Srpskom te igrali i tamo gdje je fizički bilo nemoguće izvesti predstavu.

- Glumci su ulazili i kroz prozore na scenu, smrzavali se u improvizovanim prostorijama za garderobu i šminku, drndali se u starim autobusima, ali stizali. U arhivi Narodnog pozorišta svijetle ta mjesta i ti datumi. A, putovali smo i u Srbiju i kroz gradove, od Beograda do Pirota, branili i slavili umjetnost, predstavljajući snagu umjetnosti Republike Srpske - kazala je Labović Marinković.

Prisjetila se i anegdota kojima je potvrdila da je ansambl i u tim nemogućim uslovima, smijehom i šalama prevazilazio silne nevolje.

- Recimo kada smo krenuli na turneju 1993. prva stanica je bila Šabac. Kada smo zadužili sobe u hotelu, svi smo prvo po nekoliko puta uključivali i isključivali šaltere za svjetlo, a kad smo se okupili na večeri, domaćini su zapalili ukrasne svijeće na stolovima, a mi smo svi uglas povikali: “Gasi svijeće!”. Kako smo došli iz stvarnosti bez električne energije, poželjeli smo se svjetla sijalica - ispričala je ona.

Spomenula je još jednu anegdotu iz jula 1994. godine kada su radili predstavu “Grk Zorba”.

- Otišli smo u fabriku “Svila” u Čelincu da dogovorimo izradu reklamnog banera. Željeli smo da sašijemo plavo-bijeli baner, kao asocijaciju na grčku zastavu, a akademski slikari Mihailo Rakita i Zdrave Mirčeta da ispišu naslov predstave. Gospodin Risto Trbić i gospođa Slobodanka Gaćanović željeli su da nam pomognu i da “Svila” podrži pozorište, misleći da je baner površine 80 m2, a kada smo im rekli da nam treba 800 m2, zabrinuto su rekli da možda i imaju toliko plavog i bijelog platna, ali da neće imati konca u tim bojama. Mi smo im rekli da slobodno mogu da šiju bilo kakvim koncem, jer se to neće vidjeti. Tako su oni sašili baner za “Grka Zorbu”, kojim smo umotali “Bosku”. Bio je to najveći transparent koji je Banjaluka ikada vidjela, a upravo taj baner “Grka Zorbe” bio je preteča današnjih bilborda, za koje u to vrijeme niko nije ni sanjao da će da postoje - prisjetila se ona.

Jedna od osoba koja je u tom periodu radila na čelu jedne institucije kulture bio je i Nikola Galić, koji je na čelu današnjeg Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske bio od 1994. do 1998. godine, nakon Dragojle Stojković koja je bila v. d. direktora ove ustanove u periodu od 1992. do 1994. godine. Galić se za “Glas Srpske” prisjetio tog perioda te podijelio određene fragmente svog sjećanja.

- Svi mi koji smo se zatekli u kulturi i bili zahvaćeni tim ratom, u jednom periodu obukli smo uniformu i otišli u svoje jedinice. Ja sam bio jedan od tih. Bio sam direktor muzeja, ali u jednom trenutku me zapalo da napustim muzej i obučem odijelo. 1994. godine došao sam na čelo tadašnje Umjetničke galerije Banjaluka i radio sam na tome da ta ustanova preuzme odgovornost i zahtijevao od tadašnje Vlade da ta ustanova preraste u republičku ustanovu. Naravno, napisao i obrazloženje i došlo je do novog naziva Galerija likovnih umjetnosti Republike Srpske. Kako je vrijeme odmicalo, zahtijevao sam da to bude muzej, odnosno da dobije naziv muzeja. Tada sam pisao obrazloženje da to bude muzej, te je došlo do ovog današnjeg naziva - naveo je Galić za “Glas Srpske”.

On je istakao da je u tom periodu važno bilo sačuvati ono što je tada postojalo, što se umjetnosti i umjetnina tiče.

-  Tražio sam od Vlade da u slučaju ratne opasnosti izuzmem određena djela iz tih opštinskih područja. Da li je to neko čuvao ili je to bilo pod ključem, zavisilo je od mjesta do mjesta. Obratio sam se krajiškim opštinama, da izuzmem te umjetnine i prebacim ih u muzej. Mi smo se u ovoj ustanovi trudili da imamo nekakav vidljiv rad te kuće, tako da smo u to doba bili najvidljiviji na tom srpskom prostoru. Ustanove sličnog tipa u Srbiji su bile ugašene, ali smo imali odličnu saradnju sa njima tako što smo organizovali izložbe. To je bio zanos i svi su nas pomagali. O plati niko nije razgovarao, radilo se kako se moglo. U tom ratnom vihoru svi su se solidarisali - naveo je Galić i dodao da je to bilo jedno vrijeme revolucije, koje je iznjedrilo jednu ustanovu koja i danas opstaje i radi.

Književnik Predrag Bjelošević od 1993. do 2018. godine bio je na čelu sadašnjeg Dječijeg pozorišta Republike Srpske, a u razgovoru za “Glas” osvrnuo se na ratni period, te naveo da to vrijeme ništa iz sjećanja ne može da izbriše. Kako je on naveo, prilikom dolaska u Dječije pozorište, 10. marta 1993. godine, zatekao je teško stanje.

- Zgrada je na desetak mjesta prokišnjavala na scenu i u gledalište, pa smo iznad stropa vodu sakupljali u najlone, nije bilo grijanja, često ni struje, desetak dotrajalih reflektora bez rezervnih sijalica i filtera u boji, stare miksete za ton i svjetlo koje su se stalno kvarile, a na radnoj obavezi svega desetak zaposlenih, među kojima iz umjetničkog sektora samo preostala tri glumca lutkara (od 12 u nekadašnjem ansamblu), Nevenka Rodić, Goran Jokić i Blanka Zelić, vajar-lutkar Ahmed Bešić i krojačica umjetničkog nivoa, zlatnih ruku, Ljiljana Šiniković. Za bilo kakvu složeniju ansambl predstavu imao sam malo glumaca, a da o tehnici i ne govorimo. Kostime za glumce često smo nalazili u ličnim kućnim ormanima - naveo je Bjelošević.

On je dodao da su stariji posjetioci sa djecom, za vrijeme kišnih ili snježnih padavina, u pozorištu sjedili sa kišobranima kako im na djecu sa stropa ne bi kapala voda, ali ipak je na kraju svake predstave sve odzvanjalo ushićenim usklicima dječije radosti.

U tom periodu na sceni pozorišta postavljane su starije predstave, kao što su “Patkica Blatkica”, “Tobija”, “Kralj Jelen”, a potom nove, već iste godine u maju, čak i praizvedbe, poput lutkarske predstave “Ljubavni jadi Ježa Ježića” u režiji Dare Stojiljković po tekstu Ranka Pavlovića.

- Strategija mi je bila da postavljamo predstave za djecu sa što više muzike, pjesme, šaljivih lutkarskih scena, izbjegavajući bilo šta što bi ih podsjećalo na rat i ono što su mogli čuti ili vidjeti na kućnim medijima. I ubrzo sam u praksi postao svjedok jedinstvene psihoterapeutske uloge lutkarskog teatra za djecu. To iskustvo će mi dati kasniju snagu za sve drugo što sam činio za lutkarstvo i naše lutkarsko pozorište - ispričao je Bjelošević i dodao da su nakon toga, 1994. godine započeli izmještanjem lutaka iz fundusa u prostor širokog hola, te da je to bio početak stvaranja Muzeja lutaka Dječijeg pozorišta RS.

Emocije

Krajem 1993. godine osnovan je Dječiji hor “Vrapčići”, a iste godine tadašnje Krajiško dječije pozorište osnovalo je i izdavačku djelatnost.

Prema njegovim sjećanjima, svi sadržaji u sferi kulture odvijali su se pod otežanim uslovima, ali sa neviđenim entuzijazmom i emocijama.

- Grad je u večernjim časovima živio je više u mraku, negoli osvijetljen. Kulturne ustanove koje su imale vlastite agregate uspijevale su da prave kakve-takve planske sadržaje. Kulturni život održao se zahvaljujući saradnji gradskih ustanova kulture i samih umjetnika svih profila, a koji su mnogi kao izbjeglice svakodnevno stizali iz Sarajeva, Zenice, Mostara, Tuzle. Jedni su se zadržavali kratko, a drugi su, poput glumaca Dare Stojiljković i Zorana Stanišića (izbjegli iz Sarajeva), te Đorđa Markovića (izbjegao iz Zenice) ostali da žive i rade u svom novom gradu do danas  - ističe Bjelošević.

On kaže da to nije bilo vrijeme velikih umjetničkih dostignuća, ali jeste bilo vrijeme buđenja nacionalne svijesti.

- Ratni dani i opšta oskudica diktirali su repertoare javnih kulturnih ustanova, a koje su preko noći većinom prešle sa gradskih na republički nivo sa kog nivoa se finansirala kultura – navodi Bjelošević.

Osim pomenutih ustanova kulture, u tadašnjem periodu aktivne su bile i Narodna biblioteka “Petar Kočić” (današnja Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske) na čijem čelu je u tom periodu bio pokojni profesor Predrag Gugo Lazarević, te Muzej Republike Srpske, koji je tada vodio pokojni Vaso Popović.

- Bila je aktivna i posjećena biblioteka “Petar Kočić” koju je vodio ugledni profesor Predrag Lazarević. Njegova uloga je bila značajna i po tome što nije dozvolio da se dogodi bilo kakav revanšizam ili kultorocid nad knjigama pisaca drugih nacionalnosti kao što je to bio slučaj sa čitavim bibliotekama srpskih pisaca u Sarajevu (Duška Trifunovića, Stevana Tontića, Dare Sekulić, Branka Čučka i mnogih drugih). Direktor muzeja Vaso Popović, čuveni koreograf za folklor, uspijevao je u nastojanjima da muzej ima stalne postavke za građanstvo. Sve značajnije svečanosti odvijale su se u Banskom dvoru - zaključio je Bjelošević.

“Glasov” sajam knjige

Ljiljana Labović Marinković je istakla da je tokom ratnog doba bilo mnogo sjajnih izložbi, koncerata, predstava, ali ono što će zauvijek pamtiti je otvaranje prvog Sajma knjige “Glasa Srpske”.

- Bilo je to u Banskom dvoru, a svojom besjedom sajam je otvorio Matija Bećković. Plakat sajma je dizajnirao Saša Vasić. Zagledan u plakat Matija Bećković je rekao “Mislio sam da znam šta sve mogu knjige. Ali ovdje u Banjaluci, u Republici Srpskoj sam naučio da knjige mogu i da lete”. Plakat su naime, činile stilizovane knjige, koje su kao ptice slobode, na čistom nebu, letjele iznad Banskog dvora. Taj plakat, taj prvi Sajam knjige Republike Srpske i riječi Matije Bećkovića, s ponosom na to vrijeme iza nas nikada neću zaboraviti - ispričala je Labović Marinković.

Sjećanje Nebojše Zubovića

Pokojni glumac Nebojša Zubović bio je direktor Narodnog pozorišta od 1992. do 1994. godine, a u znak sjećanja na njega, izdojili smo njegov tekst iz monografije “Narodno pozorište RS: 70 godina”.

- Mada je bilo mnogo perioda koje cmo, s pravom, smatrali i teškim i najtežim, vjerujem da je vrijeme u kojem je “ratna” Republika Srpska (a posebno Krajina) bila odasvud zatvorena, ipak period u kome su okolnosti najmanje išle naruku pozorištu i kulturnom stvaralaštvu uopšte. Prihvatio sam ulogu direktora pozorišta - težu od svih glumačkih - sa osnovnom željom da sačuvamo pozorište, u svakom smislu: od zgrade i imovine, do ljudi i ansambla i predstava. Željeli smo (i uspjeli!) da budemo prisutni na svim srpskim, nama dostupnim, prostorima, od Obrovca do Novog Sada i nastupa na “Sterijinom pozorju” – zabilježio je Zubović.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.