Navršeno 125 godina od rođenja Sergeja Jesenjina: Stihovi vječitog dječaka i dalje osvajaju srca

Jedan od najtalentovanijih pjesnika svih vremena Sergej Aleksandrovič Jesenjin rođen je 3. oktobra 1895. u ruskom selu Konstantinovo. Selo je volio više od svega, a životinje je obožavao, pa im je posvetio prve stihove i to već sa devet godina. Ipak, čari seoskog života zamijenio je 1913. godine velikom Moskvom, u koju ga je odveo san da postane pjesnik. Međutim, dušom i stihom nikada nije otišao iz brezovih šumaraka, sa nepreglednih polja, stepe koju je zavolio u djetinjstvu.

Bio je omiljen kod publike kako zbog svog dječačkog, sanjalačkog izgleda, tako i zbog poezije koju je pisao sa puno ljubavi i posvećenosti. U prestonici je živio boemski, najviše boraveći u kafanama, u kojima su se u vrijeme revolucije okupljali umjetnici. Mladi buntovnik često je pisao i satirično protiv vlasti. Veliki broj njegovih djela bio je zabranjen u Sovjetskom Savezu, naročito u vrijeme Staljina.

Stekao je prijatelje i pomalo ulazio u ruske književne krugove. ”Kad sam ugledao Bloka, s mene je kapao znoj, jer sam prvi put vidio živa pjesnika”, napisao je Jesenjin kada je prvi pu­t susreo velikog ruskog pjesnika Aleksandra Bloka, izražavajući svoje veliko strahopoštovanje.

“Prijatelji ga napijali vinom, žene mu pile krv”

Plavokosi, visoki mladić privlačio je mnoge žene. Obožavale su ga kao čovjeka rijetke ljepote i pjesnika čiji su stihovi osvajali srca. “Prijatelji su ga napijali vinom, žene mu pile krv”, zapisao je Maksim Gorki, njegov prijatelj. Oženio se već u 18. godini Anom Izjadnovom sa kojom je dobio sina Jurja. Sa Zinaidom Rajh se vjenčao iznenada 1917, a rastali su se kada im je ćerka Tatjana imala tri, dok je sin Konstantin imao tek godinu. Zinaidina tragična smrt za vrijeme Staljinovih čistki, kada je mučena i ubijena, najviše je uticala na to da njeno ime bude prećutkivano.

Ipak, Jesenjinova najfatalnija, i na kraju tragična ljubav života, bila je američka plesačica Isidora Dankan koja je bila 18 godina starija od njega. Zanimljivo je da je ona znala dvadesetak riječi ruskog, a on nije znao engleski. Da sve bude čudnije, to se kasnije nije promijenilo. Slavna plesačica, koja je granice rušila time što je plesala gotovo naga, imala je 44 godine, a Jesenjin 26 kada su se vjenčali, samo šest mjeseci nakon prvog susreta. “Ti si moja gipka, lakonoga breza, stvorena za mene i za mnoge druge.”

Malo ko je razumio razliku u godinama, komunikaciju isključivo gestovima i pogledima. Nakon što su proveli dva čarobna mjeseca u Parizu, otputovali su u Ameriku. Ali ljubavna idila nije trajala dugo. Žena koja je intrigirala svijet nastojala je da podstiče muža, ali su izvan granica Rusije Jesenjina smatrali “privjeskom” slavne plesačice. Zato je on tugovao, padao u depresiju. Počeo je piti, između njega i Isidore sve češće su se odigravale mučne scene. Na jednom od njenih koncerata pjesnik, često pijan, izazvao je skandal. Dankanova je pozvala policiju i Sergeja su odvezli u psihijatrijsku bolnicu. Umorna od svega, Isidora je otputovala u Pariz. Uskoro je dobila telegram: “Volim drugu, ženim se njome, srećan sam”. Tako ju je on pokušao istisnuti iz svog života.

Neočekivani oslonac našao je u Galini Benislavskoj, koja je bila ludo zaljubljena u Jesenjina. Bila mu je prijatelj, zaštitnik, odani pomagač, ali ne i ono što je željela: supruga. Rastali su se poslije četiri i po godine, nakon čega je ona doživjela duševno rastrojstvo. Okončala je život na Jesenjinovom grobu, godinu poslije njegove smrti.

Pošto je spakovao kofere i otišao iz Galininog stana, iste, 1925. temperamentni pjesnik je uzeo za ženu Sofiju Andrejevnu Tolstoj, unuku gorostasa iz Jasne Poljane, ali je brak trajao samo 210 dana. Jesenjin se žalio prijateljima da mu je tjeskobno u njenom stanu, i da mu je dodijala brada Lava Tolstoja, čiji su portreti bili na zidovima. Ta ženidba je mnoge iznenadila, jer Sofija nije bila ljepotica, ni po njegovom ukusu. Ipak, i ona je voljela Jesenjina vjerno i duboko, kao i skromna Ana Izrjadnova, zatim neobuzdana Isidora Dankan, ljepotica Rajh… Zanimljivo je da je kasnije otkriveno da je Jesenjin, u međuvremenu, bio u vezi sa pjesnikinjom i prevodiocem Nadeždom Voljpin, sa kojom je 1924. dobio (priznatog) sina Aleksandra.

(Samo)ubistvo vječna misterija

U Lenjingradu, u hotelu “Angleter”, u sobi broj 5, u kojoj je nekada boravio sa Isidorom, stradao je u noći između 27. i 28. decembra 1925. Zvanična verzija kaže da je bio “umoran, duševno bolestan i očajan”. U sobi je, navodno, presjekao vene, zapalio cijev od grijanja, šal koji mu je poklonila nekada voljena žena obmotao je oko vrata i objesio se. Tako je ”izvršio trostruko samoubistvo”. Iza sebe, navodno sopstvenom krvlju, ostavlja ispisane stihove.

Životna kazaljka velikog pjesnika zaustavila se na broju 30, ali kada se sagleda sve što je napisao i kuda ga je sudbina vodila, tri decenije na Zemlji bile su dovoljne da ispiše najblistavije stihove u istoriji poezije, ostavi veliki kulturni uticaj, te da bude akter u jednoj od najpotresnijih i najvećih ljubavi u 20. vijeku. Objavio je 23 zbirke, četiri puta se ženio i imao mnogo više ljubavnih avantura. Živio je u raskošnim kućama, a nikada nije stekao svoj dom. Slavljen i oštro napadan, ostavio je iza sebe jednu od najvećih tajni u istoriji književnosti: da li se objesio ili je ubijen, o čemu se pojavilo mnoštvo dokaza.

Tragičan kraj ljubavnog para obilježila je i nevjerovatna podudarnost. Pjesnikova najveća ljubav obožavala je svilene šalove, marame… I on je imao uvijek uz sebe njen šal. Često je i izvodila razne plesove sa šalovima, pravići performanse s vijorenjem. Nakon pjesnikove smrti Isidora je bila psihički uništena i povukla se iz javnog života. Dvije godine nakon tragedije, vozeći se u autu mladog ljubavnika, njen čuveni crveni šal vijorio je na vjetru, obmotao se u točkove i Isidora je ostala ugušena vlastitim šalom. Prijatelji, sa kojima je prethodno ručala, kasnije su ispričali da je odlazeći rekla: ”Zbogom, dragi moji, odlazim u vječnost!”

 “Nije čovjek, nego harfa”

Svjetsku slavu “Pjesme o keruši” prati i nezaboravni zapis Maksima Gorkog. “Zamolio sam ga da mi recituje pjesmu o keruši, kojoj su oduzeli sedmoro štenadi i bacili u rijeku.

Kad je izgovorio posljednje stihove - pale su i njene oči pseće/kao zlatni sjaj zvijezda u snijeg - i u njegovim očima takođe zablistaše suze. Tad sam pomislio da je Jesenjin ne toliko čovjek, koliko instrument, harfa, koju je priroda stvorila samo za poeziju, da izrazi beskrajnu tugu spoljnog svijeta, ljubav prema svemu što živi na svijetu i milosrđe, koje od svega drugog, zaslužuje čovjek”.

 Stihovi na 130 jezika

Na osnovu ankete urađene širom Rusije, Jesenjin je proglašen za prvo rusko pjesničko pero 20. vijeka. Nekoliko godina ranije u Moskvi je ponovo otvoren pjesnikov muzej i otkriven impresivni spomenik na Tverskom bulevaru. Njegova poezija blista u vrhovima ruske i svjetske književnosti i u novom vijeku. Jesenjinove pjesme objavljene su u više od 300 izdanja, u 70 miliona primjeraka i čitaju se, pamte i vole na više od 130 jezika.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.