Ivan Plazibat, režiser, za “Glas Srpske”: Na ovim prostorima svi smo umjetnici preživljavanja

Započeo je ovako razgovor za “Glas Srpske” režiser Ivan Plazibat, čija predstava “Sumnjivo lice” će 20. aprila u 20 časova biti premijerno odigrana na velikoj sceni Narodnog pozorišta Republike Srpske.

- Imao sam sreću da radim Nušića tamo gdje su generacijski potrebni zreliji glumci, sa iskustvom proživljenog života, na ovim prostorima, na Balkanu, tako da, zapravo, Banjaluka ima jedan od jačih ansambala glumaca zrelije dobi. Zbog toga sam bio uzbuđen što ću ovdje raditi Nušića - rekao je Plazibat.

GLAS: “Sumnjivo lice” nastalo je prije više od jednog vijeka, a mnoge pojave su ostale slične. To je ono što je odlično kod Nušića, i to je njegova vrijednost. No, da li je malo zastrašujuće što godine prolaze, a neke stvari se ne mijenjaju?

PLAZIBAT: Za nas koji živimo ovdje, nije odlično. To je odlično za Nušića i po pozorište. Zapravo, Nušić je jedan od hroničara neuspjeha građenja građanskog društva na ovim prostorima. On je pisac koji pokazuje moralni relativizam ovih prostora i moralni relativizam filozofije palanke, gdje uvijek se kaže, ima ta Nušićeva rečenica: “Jedno sam ja, drugo si ti”. Njegova lica i njegovo dramsko pismo u tom smislu su zanimljivi, zbog logičkog salta mortalea, koji služi da bi se opravdala svaka moralno sporna praksa. On uvijek nalazi opravdanje, a opravdanje nalazi kroz jezik i razum. S druge strane, Nušić je pozorišno zanimljiv i inspirativan, jer njegovi likovi su uvijek simpatični. Koruptivnost i nekompetencija tih likova ostaju jedina nada za građansko društvo na ovim prostorima. Jer, uvijek Nušić nađe nekakvu rupu u egzekuciji njihovoj, da im se taj plan sruši i da se provučemo.

GLAS: Da li je sve i dalje moralno sporno? Čini se kao da je sve postalo previše očigledno i jasno, ali i dalje se dešava. Ljudi vide sve, a nema promjena.

PLAZIBAT: Na ovim prostorima svi smo umjetnici preživljavanja i umjetnici nalaženja rupa u sistemu i rupa svoje slobode. Svi na neki način bušimo rupe unutrašnje slobode u jednom društvu. Opasno je reći da ne postoji moral više, odnosno, ta vrsta trezvenosti palanke ili relativizacija morala palanke. Opasno je zaključiti da ne postoje moral i pravda u društvu. Zapravo, svi smo umjetnici preživljavanja u jednom društvu koje je nepravedno, a čitajući Nušića, čovjek na neki način uvijek osjeti bijes i frustraciju što se ništa nije promijenilo od tog vremena.

GLAS: Šta možemo da činimo sa frustracijom, bijesom i svim tim osjećanjima, a da ne odemo u neku drugu krajnost - postanemo sami činioci nepravde?

PLAZIBAT: Pozorište je institucija koja zavisi od tradicije, od društva i od politike. Od politike zavisi u tom smislu da mora dobiti odobrenje da se neka predstava odigra i da se određeni broj ljudi skupi na istom mjestu. Isto birokratski. Isto smo vidjeli i u koroni da političkom odlukom možemo zabraniti okupljanja. Teatar je zanimljiv jer je kolektivna umjetnost. Mi zavisimo jedni od drugih i od kompetencija jedni od drugih i u građenju nečega što je predstava. Tako da, teatar može pomoći u građenju društva koje je kompetentno.

GLAS: Umjetnost je tu da utiče na neki način na svakoga, i može da donese promjene.

PLAZIBAT: I način rada u teatru je kolaborativan. Zavisimo jedni od drugih. Za razliku od kapitalizma koji nas uči “uradi sam” i “sam si kovač svoje sreće”. Bez istinske solidarnosti i drugarstva nema ni pravog teatra. Nadam se da je i to pokretač nekakvih promjena.

GLAS: U vremenu kada je nastao komad “Sumnjivo lice” Nušić nije mogao da ga objavi. Danas imamo veću slobodu u umjetnosti i mogućnost da kritikujemo vlasti, ali opet se ništa ne dešava. Što više pričamo o slobodi, sve manje je ima. Da li je to tako?

PLAZIBAT: Ono što ja vidim baveći se teatrom i posmatrajući sa strane je zapravo korištenje deklarativnog pojma slobode. Na neki način, mogućnosti kritike društva i slobode govora su sporne. Imali smo niz praksi umjetnika kojima je zbog hrabrosti ili tema kojima su se bavili bio onemogućen rad na ovim prostorima, kao npr. Oliveru Frljiću. Zapravo, ta vrijednost ostaje na nekom deklarativnom nivou.

GLAS: “Sumnjivo lice” u 2021. godini - kako biste rekli da ste taj Nušićev tekst prilagodili današnjem vremenu?

PLAZIBAT: Prilagođavanje je izašlo iz 21. vijeka, iz filmske poetike i na neki način smo pokušali da napravimo gengsta Nušića. Iz te filmske poetike izašao je gengsta Nušić. Gledao sam taj tekst i kroz iskustvo popularne kulture koje je prošlo u zadnjih sto godina, a ne samo nekog prašnjavog teksta. To je gengsta Nušić.

GLAS: Kako posmatrate pozorišnu umjetnost u regiji što se različitih vrsta dramskih tekstova tiče? Da li je dovoljno zastupljen savremeni dramski tekst i kakve promjene bi trebalo da se dese na tom polju?

PLAZIBAT: Ja vidim koliko mi je rad na ovom regionalnom nivou dao na širini. Zatvaranje u uske okvire samo jednog teatra za mene je premalo. Radeći u pozorištu, vidim da svi dolazimo iz istog ceha, istog zanata. Načini i tehnike glumačke, i ovaj naš pozorišni jezik na ovim prostorima je isti, i tako se lako razumjeti. I onda, zapravo, zadatak umjetnika je uvijek bio da govori jezikom koji svi razumijemo, da prenese ideju i da se razumijemo. A zadatak političara je uvijek bio da stvore ljude koji se ne razumiju, i da uvijek govore drugačijim jezikom. Zapravo, na regionalnom nivou, saradnje su me jako obogatile. Pogotovo u koroni, kada su bila ova mračna vremena, ali i neki dobri ljudi. Ja u svom radu mogu da držim odgovornost da podjednako radim savremeni tekst i klasike. Na neki način to su dvije linije koje se ne isključuju.

GLAS: Vremena su mračna, uvijek su bila na različite načine. U čemu naći neku svjetlost? U istoriji čovječanstva mnoga vremena su bila mračna, pa su ljudi uvijek nekako izbivali.

PLAZIBAT: Izbivali smo i možda je samo utješna misao da ne samo da smo izbivali nego smo se iz tog izbivanja uvijek vratili, radeći i kreativne stvari i lijepe stvari i u umjetnosti vrijedne stvari. Koliko god vremena bila mračna, ne treba očajavati. Nakon mračnih vremena uvijek smo izlazili sa dobrim radovima. Pozorište je umjetnost koja zavisi od zajedničkog rada. I to je ono što me veseli - rad s ljudima s kojima se razumijem. Tu nalazim radost.

Ponos

GLAS: Šta biste mogli da nam otkrijete o Vašim budućim planovima? I da li biste voljeli da Nušić bude igran u Hrvatskoj?

PLAZIBAT: Pošto je bio jedan od hroničara gluposti birokratije i logike palanke, vrijedan je da se igra i u Hrvatskoj i bilo gdje. Ponosan sam što sam uopšte imao priliku da radim Nušića ovdje. Nije mnogo hrvatskih režisera imalo priliku da radi Nušića. Sjećam se samo Olivera Frljića i “Gospođe ministarke” u “Kerempuhu”. Uzbudljivo mi je što sam imao priliku da radim Nušića kao jedan od reditelja mlađe generacije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.