Igor Tešić, režiser, za "Glas Srpske": Nacionalne srpske teme nisu poželjne

Rekao je to za "Glas Srpske" režiser Igor Tešić, govoreći o operi "Bastijen i Bastijena", koja je ovog vikenda premijerno izvedena u Narodnom pozorištu Republike Srpske. On dodaje da je čak i moderno iščitavanje Mocartovog klasika publika prihvatila pozitivno, što je na neki način bila potvrda da je cijela ekipa uradila pravi posao.

- Možda je na početku svima bio mali šok, da to tako nazovemo, kada su vidjeli kakva je postavka, pošto pretpostavljam da su očekivali klasičnu Mocartovu operu, a glavni junak na početku ulazi na električnom trotinetu (smijeh), ali je to postepeno profunkcionisalo, posebno kada su shvatili suštinu uvođenja društvenih mreža i mobilni telefona i ostalih simbola modernog vremena u priču. Sudeći po reakcijama napravili smo pravi potez i uradili dobar posao.

GLAS: Režija nikada nije lak zadatak, režija opere u zanatskom smislu važi za "Mont Everest" režije te me stoga zanima kako je protekao Vaš uspon do premijere "Bastijen i Bastijena"?

TEŠIĆ: Znam da to mišljenje postoji, ali moje iskustvo je drugačije. Opera je za režisera jednostavniji mediji, iako je u produkcijskom smislu kompleksnija od svih teatarskih formi. Sa druge strane u režiserskom dijelu posla proces je jednostavniji, pošto sam kao režiser ušao u pripreme u trenutku kada pjevači znaju šta pjevaju i muzičari znaju šta sviraju. U poređenju sa predstavama, proces je kraći, posebno što je u operi muzika tu sve vrijeme, tako da ona diktira tempo, boju izvođenje i na neki način sama vodi režiju, što olakšava zadatak.

GLAS: Koliko je u ovom slučaju bilo zahtjevno učiniti komad funkcionalnom cjelinom, posebno u svjetlu da je ovo prva opera u Banjaluci realizovana sa domaćim snagama?

TEŠIĆ: Trema uvijek postoji i postojao je taj, uslovno rečeno, strah da li će publika to prihvatiti na pravi način. Ipak, iza mene je dosta iskustva u različitim medijima i kada vidim energiju, posvećenost i strast kakvu sam gledao na ovim probama, mirnije sam čekao premijeru i reakcije publike. Ovo je neka vrsta malog jubileja za mene, pošto je u pitanju peta opera koju režiram. Prvo sam sa dirigentima Brankom Radošević Mitrović i Dušanom Uroševićem radio "Čarobnu frulu" - fragmente, "Figarovu ženidbu" - fragmente, nakon toga u Bijeljini "Knez Ivo od Semberije" zajedno sa Jelenom Trakilović, potom "Služavku i gospodaricu" sa Dušanom Uroševićem te napokon ovu petu operu "Bastijen i Bastijena".

GLAS: Koliko je to podiglo ljestvicu izazova za sve učesnike?

TEŠIĆ: Rekao bih da je to neki logičan slijed događaja, da ekipa, koja je iz entuzijazma krenula da postavlja opere na domaćim scenama, dobije priliku da bude upisana zlatnim slovima u monografije Narodnog pozorišta i istoriju opere u Banjaluci, makar kao simboličnu potvrdu da entuzijazam i ljubav prema umjetnosti i bude nagrađena na pravi način.

GLAS: U pitanju je Mocartov klasik i jedno od prvih djela austrijskog velikana, ali pomenuki ste da se u ovom slučaju radi o malo netipičnoj verziji u jednom modernijem iščitavanju?

TEŠIĆ: Glavni "krivci" za to su, u prvoj fazi rada, bili dramaturg Mario Ćulum i dirigent Branka Radošević Mitrović, koji su radili adaptaciju teksta, koji je davno prepjevan na srpski jezik, ali su oni dosta osavremenili priču, s čim se slažem. Pričati danas priču mlađoj publici o čobanu i čobanici koji su zaljubljeni i čarobnjaku, koji im pomaže da ostanu zajedno, ostavilo bi ciljnu publiku, a to su u ovom slučaju na prvom mjestu tinejdžeri, ravnodušnom. Zbog toga smo priču prebacili na kultno mjesto svih nas, školsko igralište i u svijet modernih tehnologija - društvenih mreža. Tako da ima dovoljno elementa u kojima će ciljna publika prepoznati stvari iz svog života. I to je dobar način da se ta publika uvede u svijet opere, a kako se bude stvarala operska scena kod nas i na neki način bude školovala publika, doći će i vrijeme za izvođenja klasika opere na klasičan način.

GLAS: Gdje se nalazi intelektualna i emocionalna poveznica između komada iz 18. vijeka i tinejdžerske publike iz 21. vijeka?

TEŠIĆ: Veza između komada i publike postoji, ne samo zbog toga što je Mocart komad napisao sa 12 godina, već što su to arhetipske priče i situacije, jednako razumljive u svakom vremenu. Prve mladalačke ljubavi bili su iste i tad i sad. Možda se mijenja mjesto i vrijeme radnje, ali je suština ista. Rejf Fajns je postavio Šekspirovog "Korolijana" u savremeno doba, gdje bardovi junaci ratuju u maskiranim uniformama naoružani "kalašnjikovima" i niko nije imao problema da to posmatra kao filmsku adaptaciju Šekspira. Znao sam da smo na dobrom putu, pošto sam dovodio neke članove svoje porodice tog uzrasta na probe i sjajno su reagovali na ono što su gledali, tačnije, kliknuli su i pao je prvi lajk (smijeh).

GLAS: Kad smo kod reakcija, kako stoji situacija sa animirano-dokumentarnim filmom "Ustanak", koji se u specifičnoj formi bavi jednim od najznačajnijih događaja u istoriji srpskog naroda?

TEŠIĆ: Kompletnu priču smo podijelili na četiri epizode, prvu smo, kao što ste pomenuli, već prikazali kao neku vrstu pretpremijere i moram priznati da smo bili iznenađeni sjajnim prijemom publike, mislim da ljudi nisu očekivali tu vrstu forme i dosta visok zanatski nivo kvaliteta. Sada smo trenutno u fazi čekanja rezultata konkursa Filmskog centra Republike Srpske, pošto smo se prijavili za nedostajaće sredstva za ostale tri epizode. U slučaju da prođemo na konkursu, za nekoliko mjeseci možemo kompletirati ostale epizode i integralnu verziju, zavisno od vrste plasmana projekta, tačnije načina njegovog prikazivanja u bioskopu, televiziji ili strimingu.

GLAS: Koliko je naša javnost danas svjesna značaja i veličine ustanka iz 1875, koji je ostao u sjeni glorifikovanja drugih događaja, iako je poslužio kao kapisla koja je dovela do Prvog svjetskog rata i svega što je uslijedilo nakon njega?

TEŠIĆ: Zapostavljenost tog ustanka Srba u Bosni i Hercegovini proistekla je iz činjenice da je on počeo kao socijalna revolucija, koja je prerasla u nacionalni ustanak srpskog naroda sa ove strane Drine, kao Prvi i Drugi srpski ustanak, zbog čega je dobio neformalni naziv Treći srpski ustanak. Glavni razlog je nacionalna nota, koja je dovela do ideje jedinstva srpskog naroda sa ove i one strane Drine, taj proglas ustanika i proglašenje kneza Milana kao vođe sveg srpskog naroda, što je smetalo komunističkoj ideji, a donekle i ideji jugoslovenstva u Kraljevini Jugoslaviji, zbog čega je ovaj ustanak na neki način istorija kao nauka "zaboravila", iako se u njemu krije sjeme, kako borbe za nacionalno oslobođenje u Prvom svjetskom ratu, tako i svih kasnijih tragedija srpskog naroda u 20. vijeku.

GLAS: Koliko kao narod i država gajimo kulturu sjećanja i čuvamo uspomenu na pretke? Da li je to prepušteno stihijskim događajima i ličnoj inicijativi pojedinaca?

TEŠIĆ: Kod nas je kultura sjećanja kozmetička stvar. Koliko je godina prošlo od proboja koridora 1992. godine u proteklom ratu te veličanstvene ratne akcije u kojoj je više od milion ljudi spašeno od humanitarne katastrofe. Prošlo je biše od 30 godina, a Srpska i dalje nema dokumentarni film o tome. Nemamo ni igrani film sa tematikom iz tog perioda. I dalje nemamo igrani film o Drugom svjetskom ratu kod nas. Krivicu za to snose, na prvom mjestu, institucije Srpske, na drugom moje kolege, koje bježe od nacionalnih tema. Onaj ko se bavi nacionalnim temama dolazi na udar različitih interesnih struja, iz vlastitih redova, iz regiona i Evrope. E sad tu birate da li imate hrabrosti da se bavite nacionalnim temama ili nemate. U vlastitom slučaju dileme nema, mene isključivo interesuju nacionalne teme, to osjećam na emocionalnom i umjetničkom nivou i to želim da radim.

GLAS: Situacija u domaćoj kinematografiji napravila je početne korake sa mrtve tačke, osnovan je Audio-vizuelni centar, imamo dosta školovanog i iskusnog kadara, ali i dalje se čeka prvi ozbiljan dugometražni igrani film sa oznakom Republika Srpska?

TEŠIĆ: Uzrok za takvo stanje je kombinacija nedostataka dobre volje i usmjeravanja novca na pogrešne stvari. Ne budemo li se mi bavili nacionalnim temama u filmu, neko drugi će se baviti njima i servirati nam svoje viđenje naše istorije, što se, nažalost, već dešavalo. Federacija BiH je već 1994. godine, tokom rata osnovala "Sarajevo film festival", na kojem se sistemski plasira jedna verzija priče o ratu u BiH, po određenoj mantri o dobrim i lošim momcima i većina filmova iz FBiH, uz nekoliko izuzetaka, se bavi ratnom tematikom iz određenog nacionalnog ugla. Dok mi sjedimo, ništa ne radimo, osim sporadičnih ličnih inicijativa,  sa druge strane naš se novac ulaže u promašene koprodukcijske filmove sa Srbijom, koji su nas prikazali u gorem svjetlu nego što bi neki neprijatelj prikazao. Ne treba da budem mudar da shvatim, kada bi ponudio ideju o ljubavi dva homoseksualca, Srbina i Bošnjaka, koji se vole, a zli nacionalisti im staju na put, da bi meni vrata filmskog svijeta bila otvorena, to nisu teme sa kojim se ja želim baviti, po cijenu da se nikad više ne bavim filmom.

Želje

GLAS: Kada biste, hipotetički rečeno, imali sredstva da snimate film po sopstvenoj želji, kojim bi se on temama bavio?

TEŠIĆ: Prije svega to bi bio ratni film ili ratna serija sa temom našeg Odbrambeno-otadžbinskog rata ili sa temom srpskog istorije, koja je zlatni rudnik ideja i neispričanih priča. Osoba, koja je meni fascinantna ličnost za film, jeste hercegovački ustanik iz 19. vijeka Luka Vukalović, kojeg Turci nisu mogli obuzdati i kojeg su zvali "kameleon iz krša", jedan pravi gerilac, neka srpska verzija Panča Vilje. Tu je ličnost Vase Pelagića, jednog čovjeka fascinantne biografije koji je iz crkvenih krugova stigao do socijalizma i lijevih ideja, u koje je istinski vjerovao po cijenu života, čvrst i stabilan do samog kraja. Potom Radosav Grujić, čovjek koji je otkrio mošti cara Dušana i čuvao ih svojim tijelom od uništenja tokom njemačkog bombardovanja, koji je zahvaljujući ličnom poznanstvu sa jednim njemačkim oficirom, inače istoričarem umjetnosti po struci, spasio relikvije fruškogorskih manastira od ustaškog uništenja i pljačke, da bi od strane komunista bio skrajnut i zaboravljen.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.