Igor Bojović pred izvođenje komada Krdža Brdža: Nikad veći TV ekrani i nikad manji junaci
Kako nisam bio u prilici da pratim probe, i meni će svakako biti zanimljivo današnje viđenje ovog komada i njegovo novo rediteljsko čitanje. Siguran sam da je Aleksandar Pejaković očuvao humor koji je, i u vrijeme kad je tekst napisan, privlačio publiku nudeći joj u podtekstu i edukativni nivo.
Rekao je ovo za "Glas Srpske" priznati srpski dramski pisac, dramaturg i scenarista Igor Bojović po čijem tekstu na sceni Dječijeg pozorišta Republike Srpske počinje da "diše" novi komad "Krdža Brdža" ("Svemironična bajka") u režiji Aleksandra Pejakovića. Mnogo upečatljivih misli izašlo je iz pera Bojovića, jednog od najplodnijih dramskih pisaca za djecu i dobitnika najviših priznanja, a za naš list govorio je o premijeri u Banjaluci, radnji komada, stanju u kulturi, vođenju kulturnih institucija...
* GLAS: Kakva priča očekuje najmlađe posjetioce koji dođu 12. novembra da pogledaju predstavu "Krdža Brdža" ("Svemironična bajka")?
BOJOVIĆ: Prije svega, nadam se, zabavna priča iz vremena kad su se pojavili prvi kompjuteri. U vrijeme kada sam pisao ovaj komad za djecu on je imao i svoj anticipatorski nivo koji je ukazivao na put života od realnog ka virtuelnom kakvom su današnja djeca, svakako, izložena.
* GLAS: Ovo nije prvi put da se u Banjaluci postavlja komad režiran po Vašem djelu. Na istoj sceni gledali smo i priču o Petru Panu. Tada ste rekli da bajke nisu pisane samo za 19. vijek, nego za sva vremena. Koliki je izazov pisati za djecu u 21. vijeku, kada su se pojavili neki novi heroji i igrice, koji su zamijenili lastiš, klikere....
BOJOVIĆ: Pozorište, a posebno pozorište za djecu koje njeguje bajku kao osnov svog repertoara, je posljednji bastion kulture koji svojom artificijelnom privlačnošću može odvojiti najmlađu publiku od pogubnih sadržaja kojima su putem interneta, televizije, raznih drugih medija, konstantno izloženi. Zvučaće apsurdno, ali mi smo ovakvim pristupom, u vremenima kad je tehnologija odmakla toliko da je ne možemo kontrolisati, zapravo jedino u prilici da najmlađe iz svijeta virtuelne fantazmagorije vraćamo u fantazmagoriju realnosti, to jest bajke koja ih zapravo, svojim arhetipskim situacijama uči životu, svim njegovim ljepotama, ali i preprekama koje, ma kako strašno izgledale, mogu biti prevladane.
* GLAS: Šta je Vama najbitnije da reditelj zadrži u ovoj priči koju je zajedno sa glumcima oživio na sceni? Čime ste se Vi vodili dok ste pisali ovaj tekst?
BOJOVIĆ: Kada sam pisao komad, preda mnom se otvarao svijet nepoznatog koji mi ni bajke nisu mogle pojasniti, svijet virtuelne stvarnosti koji kompjuteri, iako beskrajno korisni, kao prijetnju sobom nose. Vjerujem da je Pejaković prepoznao ovaj značenjski nivo, bacajući na njega svjetlo vremena u kojem danas živimo, te da je idejni nivo komada, zajedno sa sjajnim i razigranim glumcima Dječijeg pozorišta RS, kroz predstavu koja je pred nama na duhovit i prijemčiv način ponudio publici.
* GLAS: Jesmo li još kao nacija na tom nivou svijesti da ne dopustimo da teatar i sve iskonske umjetničke vrijednosti zamijene rijaliti programi?
BOJOVIĆ: Hičkok definiše dramu kao "život iz koga su isključeni svi dosadni momenti". Po mojem mišljenju, rijaliti programi nam nude upravo suprotno od toga, sve ono što bi se u životu moglo nazvati "praznim hodom". Vjerujem da je ova vrsta programa samo trend koji neće još dugo trajati, te da će se publika lako i brzo vratiti klasičnim vrijednostima i dramskim djelima koja predstavljaju sublimat, esenciju života nasuprot praznjikavoj svakodnevici koja nas sa svih strana zasipa kič programima nudeći ih kao "liniju lakšeg otpora" kao sublimat dobroj filmskoj priči. Naši TV ekrani su sve veći, a junaci postaju sve manji ljudi. Ne znam šta može biti zanimljivo u tome da gledamo po cijelu noć kako neko spava, hrani se ili zadovoljava svoje primarne potrebe. Ono što čovjeka izdvaja iz životinjskog svijeta jeste upravo razum i zato vjerujem da će ovakvih programa biti sve manje. Siguran sam da je kod publike već došlo do određene vrste zasićenja te da su im, svakako, poželjniji ozbiljniji programski sadržaji. Bez obzira na to što su duže vrijeme rijalitiji raznim televizijama obezbjeđivali laku i brzu zaradu, vremena se mijenjaju, te će i oni morati da ih svojom programskom šemom prate, osluškujući, prije svega, potrebu gledaoca od koga žive.
* GLAS: Godinama ste bili na čelu Pozorišta lutaka "Pinokio" u Zemunu, a sada ste direktor Pozorišta "Boško Buha" u Beogradu. Šta biste izdvojili kao najbitnije u čuvanju života takvim ustanovama?
BOJOVIĆ: Upravo ovo o čemu smo govorili, njegovanje repertoara koji nas vraća i podsjeća na klasične vrijednosti zbog kojih nam je život podaren. Da nije tako, vjerovatno bismo bili šuma Striborova, lišena onog što svakog čovjeka čini zanimljivim i drugačijim na svoj način - razuma. Što se finansija tiče, u pozorištu nikada nije bilo lako, ali ona godinama, svuda gdje postoje ljudi koji se njima posvećenički bave, kao što je slučaj u Banjaluci, pokazuju svoju vitalnost dajući nam uvijek mnogo više od onog što dobijaju. Kako Jovan Ćirilov reče: "U pozorištu je uvek bilo 'nikad gore', ali uvek na drugačiji način". Raduje me činjenica da pozorišni život u Republici Srpskoj nailazi na razumijevanje onih koji njegov opstanak čine mogućim, svjesni činjenice da identitet jednoj državi i njenom narodu daju upravo kultura i umjetnost.
Svečana novogodišnja predstava
U Dječijem pozorištu RS juče je održana pres-konferencija u susret prvom izvođenju Bojovićevog komada. Direktor teatra Predrag Bjelošević istakao je da mu je izuzetno zadovoljstvo što će publika imati priliku da uživa u komadu dvostrukog dobitnika Sterijine nagrade.
- Mi smatramo da je ova predstava zbog svoje duhovitosti, lakokrilosti, i sa dosta muzičkih dionica, pogodna za novogodišnju predstavu i mi ćemo je potencirati u DPRS kao našu svečanu novogodišnju predstavu - rekao je Bjelošević.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
