Goran Vračar, dobitnik nagrade "Rastko Petrović", za "Glas Srpske": Poplava novopečenih pisaca dovela književnost do dna
Pretpostavljam da je i u doba Rastka Petrovića, kao i danas, bilo jako teško pokazati i dokazati književni kvalitet. Potrebno je mnogo rada, odricanja, pa i borbe s vjetrenjačama da bi jedan književnik uspio da se izdigne iznad svakodnevnog blata i ustajale žabokrečine u kojoj živi i radi. Najmanje razumijevanja uvijek imaju oni koji zaista pokušavaju da ostave kvalitetan trag u književnosti, a najviše šanse za to imaju miljenici režima, vlasti ili neke od partija kojima neko iz našeg miljea, pri tome mislim na ljude koji se bave pisanom riječju, pogoduje u određenom trenutku.
Rekao je ovo za "Glas Srpske" književnik Goran Vračar iz Istočnog Sarajeva, dobitnik nagrade "Rastko Petrović" za 2019. godinu, koju dodjeljuje Matica iseljenika i Srba u regionu.
GLAS: Šta za Vas znači ovo priznanje koje nosi ime značajnog pisca i autora kvalitetnih djela?
VRAČAR: Priznanje, odnosno nagrada, dolazi u godini u kojoj sam uspio da probijem barijere "nepostojeće" ali vrlo čvrste književne granice na Drini, te da nastupam i svoje stihove govorim u Srbiji i u Crnoj Gori i pokažem da i u Republici Srpskoj postoje književnici vrijedni poštovanja. Nažalost, ni književnost nije pošteđena raznih podjela, a kad na to dodate ogroman uticaj sujete, dobićete mnogo malih, zatvorenih sredina, koje škrto čuvaju svoju teritoriju ne obazirući se na kvalitet "onih drugih".
GLAS: Nagrađena knjiga, zbirka pjesama, nosi naziv "Ispovest ludaka". Šta je bilo inspiracija za ovaj naslov?
VRAČAR: Zbirka je dobila naslov po pjesmi za koju sam nekada davno dobio nagradu Zadužbine "Jovan Dučić" iz Trebinja, a govori o svoj uzaludnosti i besmislenosti rata. To je ono opštenarodno veselje koje nas je napravilo glupim, bolesnim i ludima, ali pošto smo svi manje-više podjednako oštećeni, izgledamo jedni drugima normalni. Srećom ili nesrećom, svi mi rijetko napuštamo sredine u kojima živimo i radimo, pa i ne primjećujemo stepen oštećenja, a zahvaljujući medijima koji nas svakodnevno bombarduju politikom i krizama, naše šanse da izađemo iz mraka ravne su nuli. Neki novi klinci možda uspiju da se otmu, ali se bojim da će, čim malo rašire krila, poletjeti odavde bez ikakve želje da se ikada vrate.
GLAS: Do sada ste objavili jedan roman, poetske priče i romane. Da li su danas društvene mreže najbolje mjesto gdje pisac može da predstavi svoje stvaralaštvo?
VRAČAR: Društvene mreže su iskorak u svijet koji u znatnoj mjeri pomaže da se izađe iz anonimnosti, ali iza toga mora da postoji rad i kvalitet. Poplava novopečenih kvaziumjetnika, pjesnika i pisaca, blogera, polupismenih i polupametnih stvaralaca, te mogućnost da svako štampa i izdaje šta hoće, dovela nas je do toga da je književnost dotakla samo dno. Pri tome bjesomučno veličamo sve što dolazi iz inostranstva, što je već prešlo u naviku i time dodatno uništavamo ono čime Republika Srpska raspolaže. Televizijske kuće, pa čak i državni mediji, bez ikakvog problema promovišu u pjesnika nekoga ko je prodao dvije ovce pa o svom trošku izdao knjigu unutar čijih korica se mogu naći samo škrabotine nakon čijeg iščitavanja čovjek može samo da uzdahne "žali Bože papira". Na taj način srozavamo ionako srozan ugled književnika u našem društvu. Potom odnos Banjaluke prema ostatku Republike Srpske dodatno usložnjava situaciju jer je nama iz ostatka naše drage Republike teže organizovati književno veče u Banjaluci nego u Beogradu.
GLAS: Gdje je mjesto poezije u 21. vijeku?
VRAČAR: Poezija je preživjela mnoge udare i preživjeće i ovu krizu u kojoj se sada nalazi, ali je za to neophodno da se pjesnici približe narodu, te da pišu i govore razumljivim jezikom. Moderna poezija, ne znam kako bih je drugačije nazvao, moderna je samo po tome što je nerazumljiva, pa se čitalac, zato što ne razumije napisano, pita da li je pjesnik prepametan ili nenormalan. U svakom slučaju odustaje od čitanja. Moderne pjesnike hvale moderni kritičari koji jedini razumiju "šta je pjesnik htio da kaže", pa se krug poštovalaca pisane riječi smanjuje, a otpor prema književnosti i književnicima uopšte biva sve veći. Niko nije veći od naroda i niko nema pravo da se postavlja iznad, pogotovo što se tada uglavnom radi o nekvalitetu zapakovanom u bezlične fraze koje imaju za ulogu pokazati da je pjesnik biće sa druge planete. Piši srpski i govori srpski da te čitav svijet razumije.
Laureati
Književnu nagradu "Rastko Petrović"za 2019. godinu, osim Gorana Vračara, dobili su Ivo Munćan iz Temišvara (Rumunija) za životno djelo, Ilija Šaula iz Vest Čestera (SAD) za roman "Midar" i Silvija Otašević iz Majamija (SAD) za dječiju knjigu "Olimpijski san".
Matica iseljenika i Srba u regionu nagradu "Rastko Petrović" dodjeljuje od 1996. godine, u tri kategorije, za životno djelo i za najbolje prozno i poetsko djelo u prethodnoj godini, za srpske stvaraoce koji žive i rade u inostranstvu. Od ove godine dodjeljuje se i nagrada za stvaraoce koji pišu za djecu i mlade.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
