Glumac, muzičar i pisac Rade Šerbedžija za Glas Srpske: Krleža mi je testamentom ostavio šešir

Razgovarao: Milan Vujić
Glumac, muzičar i pisac Rade Šerbedžija za Glas Srpske: Krleža mi je testamentom ostavio šešir

Ne mogu reći da sam bio prijatelj sa Miroslavom Krležom, jer sa Krležom niko nije bio prijatelj. On je bio najosamljeniji čovjek na svijetu, ali mogu reći da smo se družili. Nakon njegove smrti u testamentu, koji je Krleža napisao, pod brojem pet je pisalo: "Moj borsalino Radi Šerbedžiji".

Rekao je to u intervjuu "Glasu Srpske" Rade Šerbedžija, umjetnik impresivne biografije, prvi jugoslovenski glumac koji je osvojio Holivud, muzičar, pisac koji i dalje stvara u furioznom tempu, bez predaha i odmora.

* GLAS: Kako ste se dokopali šešira legendarnog Miroslava Krleže?

ŠERBEDžIJA: Nisam se ja dokopao šešira, nego o tome posebno govori jedna mala priča o Miroslavu Krleži i o tome kako je u svemu bio poseban. Bio sam mlad glumac kada me je Krleža zvao kod sebe da se upoznamo. Družeći se često, nakon upoznavanja, jednom me je pitao šta želim da mi ostavi kada umre. Nakon kratke prepirke o stanju njegove imovine, rekao sam mu da mi ostavi svoj borsalino. Pitao me je zašto baš šešir. Rekao sam mu da kada umre želim koji put nedjeljom da prošetam sa šeširom po Trgu Republike u Zagrebu. U jednom trenutku je zastao i neka mu je sjeta prošla kroz oči, jer je on vidio taj dan. Nakon tri godine je umro, a ja sam potpuno zaboravio na to. Poslije nekoliko mjeseci doktor Branišić, koji je bio glavni u rješavanju testamenta koji je Krleža napisao, javio mi je da sam dobio njegov šešir.

* GLAS: Na koncertu u Lisinskom gost Vam je bio Arsen Dedić. Zanimljivo je da je veći dio koncerta Arsen pjevao, dok ste Vi slušali?

ŠERBEDžIJA: Jeste, on je pristao da bude gost u Lisinskom na mom koncertu i u jednom trenutku me je pitao šta želim da pjeva. Rekao sam mu da pjeva šta hoće i koliko hoće. On je došao na probu i rekao da će otpjevati 12 pjesama. Moj bend se počeo smijati i rekli su mu da je to, ipak, moj koncert. Arsen je onda kazao da on može i više, ako treba, na šta sam mu kazao da slobodno otpjeva 12, ali je on na kraju otpjevao 16 pjesama. Pustio sam ga da pjeva kao da sam osjećao da je to njegov posljednji koncert. U stvari, to je bio jednostavno neki pravedan raspored stvari, jer sam ja, ipak, bio njegov učenik. Posebno sam ponosan što sam to učinio, namjerno krateći svoje pjesme, slušajući njega i puštajući ga da on u stvari vodi cijeli koncert. Pretvorio sam se u to što sam bio cijeli život, jedan slušač i obožavalac velikog pjesnika - Arsena Dedića.

* GLAS: Izgradili ste bogatu karijeru u pozorištu, filmu i muzici. Gdje je mjesto umjetnosti danas i da li se išta značajno promijenilo?

ŠERBEDžIJA: Mislim da je to uvijek isto u svim vremenima. Kada pogledate Šekspira i Molijera, te najveće dramske pisce, iz njihovih djela se vidi da su bili oštri, da se žale na vrijeme u kojem žive, da su imali problema sa vlašću, prinčevima i onima od kojih zavise i tako je uvijek. Naravno, mi sada govorimo da je trenutno ovo najgore vrijeme za umjetnost na ovim prostorima, a bilo je i gorih, siguran sam. Upoređujući sa onim vremenima kada sam ja bio mlad, moram reći da je ono vrijeme bilo bolje za umjetnost. Možda smo imali više razumijevanja, a bilo je i više novca.

* GLAS: Pokrenuli ste studij gluma, medij i kultura u Rijeci?

ŠERBEDžIJA: Obećali su mi da će mi napraviti samo studijsko pozorište, ali jednostavno nema novca. I zbog toga mi je teško, jer nemam dovoljno dobar prostor da glumci u njemu mogu vježbati i raditi, ali šta se može, čovjek se mora pomiriti s tim.

Novak Đoković

* GLAS: Često se družite sa Novakom Đokovićem, čak ste ga dobili u pingpongu. Kakvo imate mišljenje o Novaku Đokoviću?

ŠERBEDžIJA: Možda sam ga dobio u tih nekoliko poena koje smo igrali. To je bilo na Indijan Velsu i on je u finalu izgubio od Nadala. Tamo smo se družili moj prijatelj Vlada Velaković, ja i Goran Bubanj, koji je nekad bio Novakov trener kada je on bio mali. Strašno sam ponosan što imamo takvog mladića koji je jedan nevjerovatan čovjek. Dobro ga poznajem i družimo se. On dolazi kod mene u Ameriku, a dolazio mi je na Brione, gdje sam ga naučio da igra balote (boćanje). Novak je poseban čovjek, ima pametnu glavu, ispravno srce, divnu dušu i ponos svog naroda srpskog, ali isto tako ima divno osjećanje prema drugim ljudima u bivšoj Jugoslaviji i ljudima u svijetu. To je nešto na šta svi moramo biti ponosni.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.

© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana