Glumac i režiser Slobodan Perišić za “Glas Srpske”: Nužno prevazići stare ideje i vaspitne kalupe
Ima neke sile u vazduhu i mi je sami prizivamo, slavimo, pakujemo u razne forme, obilježavamo na određene datume, uzdamo se u nju kroz vijekove. I onda, samo u trenu, kada se probudi neka druga loša sila u nama pokazujemo svoje licemjerje koje je blaga dijagnostika naše svijesti.
Kazao je to u razgovoru za “Glas Srpske” glumac Slobodan Perišić govoreći o predstavi “Sile u vazduhu”, jednoj od rijetkih predstava koje su ove godine odigrane u Pozorištu Prijedor, a koju je režirao.
- Arogantnost, manipulacija, samoljublje, nakaradna moralizacija, kriminalizacija, nedostatak empatije su idealni uslovi gdje na sam vrh takvog okruženja isplivava sociopata. Postavlja se pitanje kako ga mi ne prepoznajemo? Predstava će u Banjaluci igrati možda na idućem “Zapletu” ili ćemo čekati rasplet - dodao je Perišić.
GLAS: Glumite u dokumentarno-igranom filmu “Koridor 92”, koliko je prema Vašem mišljenju važno ljudima prikazati ovu istorijsku borbu za život?
PERIŠIĆ: Film je sniman na osnovu autentičnih svjedočenja učesnika događaja te će budućim generacijama ostati dokumentovano kako se sve odvijalo. Da li će te generacije nešto korisno iz toga izvući, to je pitanje. To zavisi od rediteljskog koncepta. Ako budemo ponavljali praksu da se na taj način doktrinira osjećanje nacionalnog identiteta, možemo samo da očekujemo reprizu u budućnosti. Moja generacija je nakon svakog odgledanog partizanskog filma trčala napolje da bi se igrala rata, nakon deset godina bili smo prespremni, samo što nisu više važila ista pravila.
GLAS: U posljednje vrijeme snima se veliki broj serija, jedna od njih je i “Hotel Balkan”, u kojoj glumite. Smatrate li da će to obogatiti kinematografiju ovih prostora?
PERIŠIĆ: Ako govorimo o našoj kinematografiji, ona postoji, ali samo na papiru od osmog aprila 2009. godine kada je donesen Zakon o kinematografiji. Ono što bi pomoglo je napustiti praksu da se ogromna sredstva dodjeljuju manipulatorima mimo konkursa. S druge strane, na godišnjem nivou dodijeliti sredstva najboljem studentu naše Akademije, a ne stranačkim poltronima kojima je to jedina referenca. Studenti su sa kratkim filmovima ostvarili zavidne rezultate na prestižnim festivalima. Krajnje je vrijeme da poslije 11 godina naša djeca snime dugometražni film. “Hotel Balkan” je proizvod “Bosonoge” koja kroz ovaj projekat, angažmanom talentovanih studenata, pruža praksu i nadu mladima. Oni su budućnost koju moramo zadržati.
GLAS: Dugogodišnji ste član ansambla Dječijeg pozorišta RS. S obzirom na epidemiološku situaciju, da li ste zadovoljni radom pozorišta i koliko je glumcima i pozorištu teško u ovom vremenu?
PERIŠIĆ: Dječije pozorište je prva kulturološka stepenica budućih odraslih ljudi. Svijet djetinjstva je suptilan i treba mu pristupiti sa ogromnom pažnjom. Bilo bi dobro prevazići stare ideje, vaspitne kalupe, pokušaje indoktrinacije, programiranja, manipulacije, zastrašivanja, predočiti stvarne životne vrijednosti i duhovnost. Pomoći im da razviju percepciju kako bi se lakše probijali kroz svijet koji im ostavljamo. Ovo je težak period, a apsurd ove maloumne potrošačke civilizacije je još vidljiviji. Društvene norme, koje su temelji zajednice, urušavaju se kao kule od karata. Ako je ovaj svijet odraz našeg duhovnog stanja, onda je jasno gdje smo posrnuli, razmjere su pandemijske.
GLAS: Angažovani ste kao asistent režije na seriji “Kosti”. Smatrate li da je život u “Kostima” prikazan onakvim kakav on zaista jeste?
PERIŠIĆ: “Kosti” su nešto najkvalitetnije što je Banjaluka iznjedrila kada govorimo o kinematografiji. Isto tako, možemo reći da ukoliko ne bi postojala “Bosonoga”, privatna producentska kuća, kinematografija na ovom prostoru ne bi postojala. Prepoznavanje i podsticanje kvalitetnih pojedinaca u svim oblastima, trebalo bi da bude zadatak nadležnih institucija. Ne treba biti ekspert da uvidite da je Nikola Pejaković trenutno jedan od najvećih scenarista u regionu. Zašto Kolju, koji je dijete ovog grada, prepoznaje javni medijski servis Srbije, a ne ovaj kojem svi mi plaćamo taksu. Nije li to ista priča kada su onom prvom velikom Kolji ovog grada, gospodinu Mićeviću, branili promociju u Banskom dvoru? Na pitanje da li je život u “Kostima” prikazan realno mogao bih da napišem nekoliko stranica, ali budimo realni - koga to uopšte zanima? Toliko ignorišemo realnost da je eksterna sramota postala moje osnovno osjećanje.
Scena
GLAS: Kako posmatrate kulturno-umjetničku scenu u Srpskoj? Postoji li dovoljno prostora za stvaranje i slobodu?
PERIŠIĆ: Kvalitetno stvaralaštvo se uvijek izbori za dovoljno prostora a sam čin stvaralaštva nemoguć je bez slobode. Rezultat stvaralaštva nastaje iz slobode onog koji stvara. Svaki pristanak na suprotno je nepoštovanje sebe i onog najvrednijeg - tvorca u vama. Kako čika Petar kaže: “Slobodan i neustrašiv kao Bog”. Uz to naglašavam, da istinsko stvaralaštvo podrazumijeva potpuno samoponištenje tako da je isključena mogućnost uzvišenog ega i velikog Ja (glupana).
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
