Dunja Simić, operska umjetnica, za "Glas Srpske": Lako zasijati, ali teško opstati

Rekla je ovo za "Glas Srpske" operska umjetnica, sopran Dunja Simić, osvrćući se na nastupe i značaj kontakta s publikom koji je važno izgraditi. Simićeva je prije nekoliko dana zajedno sa Snežanom Savičić Sekulić i Natašom Jović Trivić nastupila u Banskom dvoru na koncertu "Veče banjalučkih diva".

- Trema ne izostaje, naročito što sam se posljednjih godina više okrenula radu u kabinetu, koji vas na neki način udalji sa scene. Studentima treba da se pokažete, bez obzira na to koju kilometražu ste prešli, u kojoj ste formi, oni su možda i najveći kritičari. Onaj ko je iskren reći će vam da je to za svakog normalnog čovjeka i umjetnika koji sebe sagledava realno i kako jeste, veliki izazov i odgovornost. Kad pred studentima nastupam, imam najveću tremu - dodala je Simićeva.

GLAS: Kako posmatrate razvoj opere u Banjaluci i Republici Srpskoj i šta biste rekli da još nedostaje na tom polju?

SIMIĆ: Ja sam od 2011. godine u Banjaluci, a znam i iz priča kolega da je ranije postojala želja da u okviru Akademije umjetnosti budu izvođene određene opere i naslovi. Imam utisak da nikada nije došlo to tog kontinuiteta. Bila sam svjedok izvođenja operete Žaka Ofenbaha "Orfej u podzemlju" u Narodnom pozorištu Republike Srpske i tada je bilo poleta i entuzijazma, a toga kao da nestane svaki put nakon što se završi priprema i premijera. Uopšteno, došlo je do jednog zastoja poslije rata. Došlo je i do kulturološke stagnacije i u jednom trenutku bila sam svjedok te jedne pauze, amaterizam je zavladao. Protiv zdravog amaterizma nemam ništa, ali u jednom trenutku ljudi su se u nedostatku profesionalnog miljea predstavljanja mentalno udaljili i iako su se spremali da budu budući profesionalci godinama im je reprezentovano prevashodno nešto što se zove amaterizam. To je kulturološka pojava s kojom sam ja konfrontirana. Svijest je sada na nekom drugom nivou. Banjaluka je uvijek imala predivne glasove. Postoji želja, što se tiče ambicije da bude pri Narodnom pozorištu, mislim da se vođstvo pozorišta pokazalo otvorenim i spremnim da izađe u susret. Sve zavisi prevashodno od entuzijazma mladih.

GLAS: Da li je entuzijazam dovoljan ili češće dolazi do olakog odustajanja od svega što biva pokrenuto?

SIMIĆ: To je u vezi sa mentalitetom i s time bih se složila. To je naše podneblje. Rijetko ćete sresti čovjeka sa samo jednim talentom, a ono što je opasnost kod supertalentovane djece, studenata, učenika je da se olako oslone na talenat, a veliki talenti najbrže propadaju. Ja, kao i moje koleginice,  kupile smo kartu u jednom smjeru kada smo završile srednju školu, ovdje akademije nije ni bilo i otišle smo da se školujemo. Svaka od nas je našla mjesto pod suncem. Odustajanje je možda konformizam mlađih generacija. Vi ćete često čuti: "Zašto, čemu, kada nemamo operu". Ne mora to biti servirano, ali logično bi bilo da ako postoji akademija umjetnosti, postoji i opera. Došlo je do prekida u njegovanju publike, do gubitka kompasa i zamjene teza, tako da je studentima umjetnosti koji ne samo da su buduće zanatlije u svom poslu, nego i budući profesionalci, godinama serviran amaterizam. Zašto se publika izgubila i to je u sklopu kulturološkog pada, jer nije isto kad se to desi u velikim sredinama. Od manjih sredina kao pozitivne primjere izdvojila bih Osijek i Niš, oni imaju operu koja je oživjela. Optimista sam što se toga tiče. Ali istina je da ima nešto u našem podneblju, kojom brzinom muzika povuče nekoga čini mi se da ga brže popusti. Ali opet, kad nešto hoćete, naći ćete način, kad nećete, naći ćete razlog.

GLAS: Da li su u stvari neki od razloga za takvo stanje nedostatak hrabrosti i sveopšta letargija među ljudima?

SIMIĆ: I uopšte, kult njegovanja umjetnosti. Biti dobar muzičar i školovan možete biti u restoranu, kojem ste vi dragulj, a istovremeno da njegujete umjetnost. Velika je stvar održavanje didaktičkih koncerata i to je potrebnije nego ikada. To je već fantastično urodilo plodom, jer se djeca u ovom moru šunda usmjeravaju. Ta pojava šunda zadesila je i veće sredine. Ono što se meni ne dopada je to što svaki novi pokušaj i svaki novi entuzijazam kao da propada. Imam osjećaj da smo stalno na početku. Važno je istrajati i imati dobru ekipu, jer Banjaluka ima sjajne umjetnike.

GLAS: Studirali ste u klasi Radmile Smiljanić te me zanima šta je od tih početaka do danas najviše uticalo na Vas i oblikovalo Vas?

SIMIĆ: Profesorka Smiljanić prije svega imala je empatiju, bila je pristupačna, bila je ljudski pristupačna. To je naravno mač sa dvije oštrice, ali duše se poklope. Mi smo jedna drugoj "legle" umjetnički, senzibilitetom, iako smo kao osobe različite. Tokom školovanja, gdje ima ljubavi, ima i ratnih epizoda, bilo ih je i kod nas. Ali, ona je imala sposobnost da zaštiti i imala je nešto majčinsko u sebi. Vi kad otvorite usta, profesor koji vas poznaje znaće da toga dana niste u redu. To je potrebno u individualnom radu, to je ta empatija koju posjeduju veliki ljudi i veliki umjetnici, kao moja profesorka Smiljanić. Drago mi je da je još u mom životu, iako smo u dva odvojena grada i samo povremeno možemo da čujemo jedna drugu. Činjenica da ona postoji je za mene neka amajlija, zaštita.

GLAS: Da li se Vi time vodite u svom radu sa studentima?

SIMIĆ: Mi smo različiti, ali čovjek neku određenu mustru nekad preuzme kao jedinu ispravnu. Postavlja se pitanje da li je, ali razlika između mene i nje u suštinama naših bića postoji. No, meni se taj način dopadao, ali današnje generacije nisu generacije koje znaju da odgovore na to i u tome je ogromna razlika. Recimo, "bogom date zvijezde" moja generacija nije pamtila, što je čest slučaj sada. A takve preskočene stepenice nikada na duže staze ne budu održive. Lako je zasijati, ali zaista je teško opstati.

GLAS: Pomenuli ste didaktičke koncerte pa osim njih i dobrih predavača od najranijeg doba šta je još važno u usmjeravanju mladih?

SIMIĆ: Jednako su bitni i sredina i okruženje, kao i porodica. Ne moraju svi da budu profesionalni muzičari i usmjereni samo na to. Neka ćelija i nešto u muzici budu okidač mnogima. No, sve manje ljudi živi umjetnički život. Ne mislim po pravilima, nego, interesantno je da ljudi koji imaju Božji dar smatraju da time što štrče od drugih neće biti prihvaćeni, da neće biti voljeni, da je sramota reći da ste bili na koncertu ili na baletu. Nevjerovatno je da niži duhovni tip za sobom povuče viši, a da se ne dešava obrnuto. Nije mi jasna ta pojava. U takvom društvu nastaju kompleksi. To je zakon jačega, masa vas povlači. I bi ako se ne privučete toj masi, ostajete sami, a ljudi se plaše samoće. Ja sve to gledam kao jedan ljudski fenomen, nažalost. Mi smo izabrani, mi nismo birali, a naročito kada govorimo o glasu, kao najsavršenijem instrumentu, na kojem se svako raspoloženje, svaka tuga i radost odraze. To je Božji dar. I ljudski glas govori o čovjeku i o tome kakav je neko čovjek.

Život

GLAS: Kada govorimo o muzici i pjevanju da li biste rekli da je muzika na neki način najslobodnija ili najiskrenija od svih umjetnosti?

SIMIĆ: Za mene najkonkretnija. Svako se priklanja svom carstvu, ali u svakom slučaju iskoristiću riječ osjetiti, a ne razumjeti. Kao slušalac dešavalo se da nakon 10 minuta zaboravim koga sam slušala, iako je neko ko je virtuozno svirao. Znalo se dešavati da to nije ni blizu pjevačke perfekcije, ali neko vas uhvati svojim iks faktorom. Nositi umjetnost u sebi podrazumijeva i živjeti je. Umjetnici jesu posebni ljudi, ne u smislu etikete i ne u smislu odskakanja. Posebni su. Previše racija u umjetnosti oskrnavljuje je. Vi svoju umjetnost živite u četiri zida, i kad niste na sceni. Imate umjetnike koji ne žive, a to je već karijerizam, potpuno druga kategorija koju prati beskrajna potreba za eksponiranjem.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.