Boško Ćaćić, laureat Zlatnog pera za ćirilični krasopis: Treba poštovati ljepotu svakog slova
Rogatica - Za lijepo pisanje, u prvom redu treba talenat kao božiji dar. A onda dolazi uporna vježba i ljubav bez kojih nema lijepog pisanja.
Ovako je za "Glas Srpske" počeo Boško Ćaćić iz Rogatice, dobitnik ovogodišnje nagrade "Zlatno pero" za ćirilični krasopis na konkursu koji je proveden u organizaciji Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva "Prosvjeta" u Banjaluci.
Ćaćić je nagradu nedavno primio i to je bio povod za razgovor sa ovim bivšim profesorom srpskog jezika, jer je u penziji nešto više od dvije godine.
- Sav moj radni vijek protekao je za katedrom sa djecom i knjigama. Moja prva napisana slova "vukla" su ljepoti i zapala za oko mom prvom učitelju Mići Perkoviću. Sa mojim stasavanjem usavršavao sam pisanje i imao čast da već na kraju četvrtog razreda osnovne škole svoje i svjedočanstva ostalih drugara iz razreda napišem svojom rukom - priča Boško.
Prisjetio se, kako su se pisala i svjedočanstva, diplome, povelje, zahvalnice i druga dokumenta na kojim je trebao ljepši rukopis.
- Talenat dolazi sa rođenjem. Sve ostalo zavisi od samog čovjeka. Pri tome treba tražiti i pomoć literature. Ja sam se oslonio na Zaharija Orfelina i njegovu "Slavenskaja kaligrafija" iz davne 1777. godine. Od njega sam "ukrao" pravila o položaju tijela i ruku pri lijepom pisanju i neke druge finese, posebno prilikom pisanja početnih (inicijalnih) i završnih (finalnih) slova koja su šlag na tortu uz obavezno vođenje računa da se ne naruše pravopisna pravila i gramatika.
Tih pravila se, kako kaže uvijek držao, pa je ponosan što je u penzionerskim danima dobitnik "Zlatnog pera" za ćirilični krasnopis.
- Što do toga nije ranije došlo i sam sam kriv. Jednostavno, nisam pratio, a ne znam da li ih je i bilo, konkurse za lijepo pisanje - kazuje Ćaćić.
Krasopis je po njegovom mišljenju umjetnost.
- Treba poštovati ljepotu svakog slova i njegovu bukvarsku i kaligrafsku snagu. Treba dopustiti da neko slovo u riječi i rečenici svojim likom poleti i stvori svoje nebo i otvori stazu kojom će kao u vijencu od cvijeća hraniti druga slova stvarajući cjelovitu sliku - nadahnuto je govorio Ćaćić.
Ono što je po mišljenju bivšeg profesora srpskog jezika, uticalo na zapostavljanje krasnopisa, je pojava hemijske olovke i izbacivanje iz upotrebe naliv-pera i lijepog pisanja sa tanka-debela.
- To je velika šteta, jer je ćirilica, zahvaljujući velikom Vuku, najjednostavnije, najljepše i najsavršenije pismo na svijetu koga treba, čuvati kao zjenicu oka - naglasio je on.
Nastavak tradicije
- U mojoj porodici kćerke prilično lijepo pišu, ali bi morale više raditi na usavršavanju finesa. Od mojih đaka, talenat je iskazivao Jovica Lelek, svojevremeno đak generacije učenika Srednjoškolskog centra u Rogatici. Naravno ima ih još, ali su u anonimnosti. To je šteta, potrebni su nam i takvi kao i ćirilica bez koje smo tuđi na svome - kazao je Boško Ćećić.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
