Boris Maksimović i Mihaela Šumić za “Glas”: Prevodioci ljudi iz sjene

Kazao je to u razgovoru za “Glas Srpske” prevodilac i osnivač Izdavačke kuće “Imprimatur” Boris Maksimović u susret događaju “Skriveni svijet prevodilaca” koji će biti održan večeras od 19 časova u Banskom dvoru.

O prevođenju će uz Maksimovića govoriti i prevodioci Mihaela Šumić i Tajda Dedić. Tom prilikom biće riječi o romanu “Paradajs” Fernande Melčor koji je prevela Mihaela Šumić, o “Crvenoj kući na ostrvu” Andree Li u prevodu Tajde Dedić, te o romanu “Penelopina disciplina” Đanrika Karofilja u prevodu Borisa Maksimovića.

Maksimović je objasnio da su kod nas ljudi svjesni važnosti književnih prevodilaca i da tu nema nekih pretjeranih problema.

- Nisu svjesni koliko se toga kod nas prevodi i koliko je bogata i raznovrsna prevodna književnost koju mi zahvaljujući radu izdavača i književnih prevodilaca možemo da čitamo - rekao je on.

Dodao je da od otprilike 600.000 knjiga, koliko se godišnje objavi u Americi, samo tri odsto su prevodi, a u Britaniji oko šest odsto, te da je kod nas taj broj mnogo veći kao i da je naš pogled na evropsku i svjetsku književnost bogatiji i kompletniji nego u pomenute dvije zemlje.

Govoreći o prevođenju Mihaela Šumić je za “Glas” istakla da je, nažalost, u našoj kulturi književnost već godinama tretirana kao neka vrsta “sekundarne umjetnosti” jer čitanje i razumijevanje zahtijevaju posvećenost i vrijeme, što naša ubrzana svakodnevica rijetko dozvoljava.

- Prevodilački posao je zbog toga često zanemaren u razgovorima o umjetnosti, jer o samoj književnosti se toliko rijetko priča da onda, kad imamo priliku da je “uguramo” u javni prostor, nemamo dovoljno vremena da se posvetimo svim temama pa ih skraćujemo, podvlačimo ono što je najvažnije i tu je uloga prevodioca minijaturna u odnosu na ulogu pisca, što je sasvim opravdano - kazala je Šumićeva.

Objasnila je da su prevodioci u našem društvu ljudi iz sjene, te da se na prevodilački rad gleda kao na puko prevođenje riječi.

- Često nam promakne to da je prevođenje riječi samo mali dio tog posla i da pored toga postoji čitav niz priprema, stilskih vježbi, upoznavanja s piscem i njegovim doživljajem djela i istraživanja u smislu kulture, istorije i jezika zemlje iz koje je pisac kojeg prevodimo - navela je ona.

Govoreći o poboljšanju položaja prevodilaca, Šumićeva je naglasila da je važno razumjeti koliko je to zahtjevan i odgovoran posao i koliko je za njega potrebno vremena i posvećenosti, te ga tako i tretirati.

- Primjerice, pojedine države imaju godišnje konkurse kojima je u cilju promocija njihove književnosti u stranim državama i jezicima, te kroz te konkurse finansiraju i prevode, bili prevodioci iz neke druge zemlje ili ne, što je odlično i za književnike i za prevodioce. Pored toga, organizuju i rezidencije i putovanja kako bi se književnici i prevodioci povezali i upoznali sa različitim kulturama. Kod nas trenutno ne postoji ništa slično, iako bismo na taj način uspjeli uvezati domaću i stranu književnost i dati joj prostor koji zaslužuje - istakla je ona.

S druge strane, Maksimović je objasnio da je bitno omogućiti da izdavačka industrija kod nas zaživi i prodiše, jer je prvi korak u objavljivanju prevoda kupovina autorskih prava, pa sve ostalo.

- Da bi prevodilac počeo, izdavač prvo mora da uloži neki novac u dobijanje autorskih prava. Izdavači su ti kojima je stalo da imaju što više dobrih prevoda u svom katalogu, dakle, da bi tih prevoda bilo više, mora postojati neko ko će u njih ulagati - kazao je Maksimović.

Istakao je da mi imamo dosta diplomiranih filologa, od kojih su se neki samostalno upustili u prevodilačke avanture, često iz sopstvenog zadovoljstva i želje.

- Da to ne bi bilo svedeno na pojedinačne slučajeve, mora da postoji sistem organizacije, sistem u kojem će, makar i neformalno, sarađivati i izdavači i knjižari i fakulteti i razne institucije za promociju književnosti. Takav sistem kod nas, nažalost, ne postoji - rekao je on.

Naglasio je da je zadovoljan reakcijama čitalačke publike na djela Đanrika Karofilja i Fernande Melčor koja su do sada objavili.

- Ljudi ih često zajedno naručuju i vidim da njihova prodaja raste, što me beskrajno raduje, jer sam  Karofilja otkrio još na fakultetu i obećao sam sebi da ću, ako ova naša izdavačka kuća ikada stane na noge, svake godine prevoditi i objavljivati po jedan njegov roman. Sad prevodim četvrti po redu, a broj čitalaca stalno raste, što mi je drago jer pokazuje da ipak nisam bio na pogrešnom tragu - ispričao je on.

Dodao je da je slično i sa Fernandom Melčor, te da je uz Karofilja ona trenutno najbitniji strani autor.

Novine

Boris Maksimović je istakao da planiraju još dosta zanimljivih prevoda.

- Kroz par mjeseci stiže prevod savremene ruske književnice koji realizujemo sa Odsjekom za ruski i srpski jezik Filološkog fakulteta u Banjaluci. Oni su željeli da prevedu nešto, ali da to ne ostane samo na tekstu, već i da prevod ugleda svjetlost dana, nama se svidjela njihova inicijativa i bili smo spremni da uložimo sopstvena sredstva u realizaciju te knjige - kazao je on.

Šumićeva je dodala da bi ove godine “Imprimatur” trebalo da objavi još jedan roman Fernande Melčor u njenom prevodu te da je riječ o romanu “Lažni zec”.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.