Bob Dilan za Slobodnu Dalmaciju progovorio o burnoj prošlosti i otrežnjenju VIDEO

Misterija koja prati život i djelo Boba Dilana održala se do današnjeg dana, naravno, praćena nevjerovatnim nizom uzastopnih remek-djela, barem u oblasti poezije i rok muzike.

Robert Alen Cimerman, sin prodavca kućnih aparata, rođen je u Dulutu, savezna država Minesota, 24. maja 1941, ali je avgusta 1962. zakonski promjenio ime u Robert "Bob" Dilan. Uprkos stalnoj promjeni imidža, duhovnim dilemama, svojoj manipulativnoj prirodi i povremeno zbunjujućim kolebanjima između stvaranja uzvišene muzike i hirova kojima je ugađao samom sebi, pravi Bob Dilan zaista jeste politički prorok, rokenrol zvijezda, pjevač folk i kantri muzike, religiozni zanesenjak, sjajan pjesnik i zanimljiv slikar.

Još od 1961. i legendarnog susreta s Vudijem Gatrijem (koji je tada bio na samrti i s kojim zapravo započinje Dilanova karijera) sve do najnovije turneje Boba Dilana i njegova sastava po Japanu ovog proljeća – dakle, za posljednje pedeset i četiri godine, Dilan je stvorio zapanjujuće uticajno i veliko muzičko i pjesničko djelo koje je doslovno promjenilo svijet.

Pionir politizacije folka

Američka folk i kantri muzika svojevremeno je Dilanu poslužila kao moćno oružje za društvene promjene koje su uslijedile tokom američke kulturne revolucije šezdesetih godina prošlog vijeka. Ako ne prvi, Bob Dilan je bez sumnje bio među prvima koji je politizovao folk muziku. Prvi je počeo da izražava političku svijest i društvene stavove pomoću muzike – najprije pomoću folka, a potom i rokenrola.

Već tada Dilan je proročanski naslutio političke i društvene promjene do kojih je ubrzo došlo. Gotovo trenutno, osjećaj snažne povezanosti same muzike s političkim pokretima tog vremena proširio se na pokret za jednaka građanska prava crnaca i bijelaca (u kojem su folk i bluz imali važnu ulogu), studentski pokret, pokret protiv rata u Vijetnamu, pokret za ravnopravnost polova itd. Dvadesetiprvog oktobra 1967. američki Pentagon je okupirala šarenolika vojska protivratnih demonstranata. Većinu od njih pedeset hiljada činili su intelektualci i studenti, književnici i rok muzičari (među njima i Norman Mejler koji je predvodio svoje "vojske noći", Alen Ginsberg i Bob Dilan), novolevičarski i pacifistički ideolozi…

Upravo je Bob Dilan taj koji je svojoj generaciji, a i mnogim drugim, uspio da udari pečat stila političke borbe koji je toliko autentičan. Jer, Bob Dilan je uveo politiku na top-liste. Ono što je, sada već decenijama, iz Dilana kao umjetnika neprekidno izbijalo je njegovo poimanje svjetosti i moći pjesme – i beskrajnih mogućnosti koje proističu iz spoja muzike i riječi.
U svojoj sedamdeset i šestoj godini života Bob Dilan ne samo što je najveća živa legenda iz oblasti rok muzike, on je isto tako uticao na apsolutno sve što je došlo poslije njega u pop muzici, rokenrolu, ritmu i bluzu…

I dok je hladni rat, polako ali sigurno, ustupao mjesto novom globalizovanom svijetu, Dilan je, onako kako to samo on zna i ume, s izuzetnom mudrošću i saosjećanjem posmatrao taj višegodišnji prelazni prizor, registrujući razne oblike nade, razočaranja, nemoći, zaljubljenosti, žudnje i otuđenosti miliona mladih širom svijeta.

Boba Dilana prvi sam put sreo kasnih sedamdesetih kad sam kao jedan od urednika u tada jedinom jugoslovenskom časopisu za rokenrol muziku, "Džuboks", često putovao u velike evropske gradove, a nešto rijeđe i u Sjedinjene Države, kako bih napravio opsežne intervjue s rok zvijezdama i zanimljivim osobama kao što su Leonard Koen, Kris Kristoferson, Džon Lenon, Peti Smit, Nil Jang, Van Morison, ali i članovima rok grupa poput Greatful Dead, Pink Floyd, Led Zeppelin, Rolling Stones itd.

Ginsbergova veza

Kao i u svim drugim slučajevima u mom književnom radu, koji je neraskidivo povezan sa članovima Beat generacije i srodnim piscima, Alen Ginsberg bio je dobrovoljni "bitnički" ambasador koji mi je pomogao da uspostavim kontakt s Bobom Dilanom. Kasnije, uglavnom tokom osamdesetih, Bob Dilan i ja često smo se viđali, čak smo nekoliko puta zajedno nastupali na prigodnim pjesničkim večerima i ja bih, kad god bi se ukazala prilika za to, napravio duži ili kraći intervju s njim.

Obično smo razgovarali o svemu i svačemu: od politike do religije, od filma do književnosti. Nikada nisam stekao dojam da je Bob teška osoba – bilo za razgovor ili za prisniji kontakt, iako o njemu kolaju brojne glasine da je izuzetan prgavac. Možda razlog leži u činjenici što je Bob znao da smo Alen Ginsberg i ja bili veoma bliski prijatelji, kao i da se istrajno bavim prevođenjem ne samo djela književnika Beat generacije (Jack Kerouac, W. S. Burroughs, Gary Snyder, Michael McClure, Lawrence Ferlinghetti, Gregory Corsoitd.), srodnim piscima poput Čarlsa Bukovskog i Džona Fantea nego i djelima kantautora i rok pjesnika kao što su Džejms Daglas Morison, Peti Smit, Kris Kristoferson, Robert Hanter itd.

S druge strane, takođe je istina da je vođenje razgovora s Bobom Dilanom veoma zahtjevna djelatnost. Zapravo, uvijek je veliki izazov i veliko zadovoljstvo razgovarati s Bobom jer nikada ne znate hoće li biti raspoložen i pričljiv; ako ga u tom trenutku nešto zaista zanima i dobre je volje za razgovor, rado će o tome opširno pričati. U svakom slučaju veoma je teško nagovoriti Boba da sjedne i odgovara na kojekakva pitanja.

* Budući da sam prije nekoliko godina preveo knjigu Sema Šeparda o tvojoj čuvenoj turneji Rolling Thunder Revue Tour iz jeseni 1975, najprije bih te pitao o tvojim sadašnjim osjećajima prema toj turneji koja se dogodila pre gotovo četrdeset godina, ali i o tvom filmu Renaldo & Klara koji je nastao u isto vrijeme.

- Dakle, Renaldovo intenzivno maštanje i njegov konflikt sa stvarnošću – to su srž i suština samog filma. Moja osnovna namjera nije se odnosila na književni zaplet, već mnogo više na idejne veze – boje, slike, zvuk. Sasvim je jasno da je svako u tom filmu glumio iz puke zabave. Niko nije razmišljao o protoku vremena. Kako drugačije? I sâm život je improvizacija. Mi ga ne živimo po već utvrđenom, napisanom scenariju.

Pekinpah je napravio ulogu za mene

* U filmu ne postoji osjećaj vremena, zar ne?

- Prošlost, sadašnjost i budućnost ne postoje odvojeno, nego u isto vrijeme, na istom mjestu i malo je toga što čovjek ne može zamisliti da se zaista događa. Ono što sam želio da učinim s konceptom vremena i načinom na koji se likovi mijenjaju iz jedne osobe u drugu… Zapravo, moja je namjera bila da gledalac nikada nije sasvim siguran ko govori – i da li onaj koji govori, govori u prvom ili u trećem licu. Tako postupiti zapravo je lukavstvo, svojevrstan trik. Ali, ako čovjek malo bolje promisli, to uopšte nije važno.

U filmu "Renaldo & Klara" takođe sam koristio svojstvo bezvremenosti. Vjerujem da je sam čin stvaranja mnogo stvarniji i iskreniji od onoga koji se bavi stvarnim protokom vremena. Film je taj koji stvara i zadržava vrijeme. To je ono što bi film trebalo da postigne – zadržati, sačuvati određeno vrijeme, disati u tom vremenu i pri tom zaustaviti vrijeme.

* Šta misliš o svom nastupu u filmu "Pat Garrett and Billy the Kid?" A šta o muzici koju si komponovao za isti film? Očigledno, to su dvije sasvim različite stvari?

- Mislim da mi je Sem Pekinpah tu ulogu sasvim namjerno namijenio. Ali, znaš, niko me nije pitao kakav je moj pristup pratećoj muzici za taj film. Potom sam otkrio da su prihvatili moju muziku, ali i promjenili joj namenu. Oni u studiju učinili su to iza Pekinpahovih leđa. Ja bih komponovao instrumental za određenu scenu, a potom bi oni u studiju u post-produkciji sve promijenili i upotrebili istu muziku za neku drugu scenu i tako su totalno upropastili moju originalnu ideju o muzici za taj film.

* Šta bi mogao reći o filmu "Hearts of Fire "?

- Šta te zanima u vezi s tim filmom?

* Kako si pristao na saradnju i glumio u njemu?

- Scenario za taj film dospio je do mene posredstvom izvjesne osobe iz Agencije William Morris i ta osoba mi je skrenula pažnju na ulogu Bilija Parkera, kao i da me režiser Ričard Markand ima u vidu za tu ulogu. Bio sam pijan gotovo sve vrijeme snimanja. Bio je to užasan scenario, a glumci nisu imali bilo kakvu kontrolu nad njim. Učinio sam to zbog novca. Hoću reći, šta bi drugo moglo biti razlog?

* Čitaš li i dalje mnogo kao nekada?

- Tu i tamo.

* Jesi li oduvijek mnogo čitao?

- Uvijek nešto čitam.

Oduvijek sviram istu vrstu muzike

* Možeš li mi nešto reći o tvojim novim pjesmama?

- Znaš, u vrijeme dok sam odrastao, stalno sam slušao Henka Vilijamsa Džina Vinsenta, Litl Ričarada i njima slične. Na jedan ili drugi način, oni su u najvećoj mjeri uticali na formiranje mog stila. U tome sebi ne mogu pomoći, vrsta muzike koju sada izvodim ista je vrsta muzike koju oduvijek sviram.

* Želim da te pitam nekoliko detalja o tvojim pjesničkim, književnim djelima, a ne samo o sjajnoj karijeri kantautora. Malo prije smrti, prilikom jednog od naših posljednjih susreta i snimanih razgovora, naš zajednički prijatelj Alen Ginsberg rekao mi je nešto o tebi što smatram vrlo značajnim, zato to želim da ti ponovim jer vjerujem da će ti to biti drago.
Rekao mi je: "Nad Kerouakovim grobom tokom turneje 'Roling Storm', u jesen 1975, Bob Dilan mi je rekao da ga je zbirka 'Mexico City Blues' zaista pukla u glavu i umjetnički sasvim zaokupila 1958. ili 1959. dok je živeo u St. Polu. Kad sam ga pitao ‘Zašto?’ odgovorio mi je: ‘To je prvo pjesničko djelo koje mi je govorilo američkim jezikom.’ Na primjer, imaš stih u Dilanovoj pjesmi ‘Vrata raja’ koji ide otprilike ovako: ‘motor i crna Madona na dva točka ciganska kraljica i njen srebrnkasti hromirani fantomski ljubavnik’, a to su stihovi koji direktno potiču iz mog ‘Urlika’ ili Kerouakove zbirke 'Mexico City Blues u smislu ‘povezanosti blještavih slika’. Kerouakovo spontano gomilanje reči. To je isti način na koji Dilan piše svoje pesme. Takva je poezija kasnije nastavila svoj posebni stil u stihovima Džona Lenona i grupe Bitls, a koji su svoje ime direktno uzeli od bitnika, i Boba Dilana i kao takva se proširila svijetom i osvojila ga. Mislim da je nakon dugotrajnog uticaja Vitmana i potom, možda onog Paundovog, ovo vjerojatno najveći američki uticaj na svjetsku književnost – kombinacija Vitmana, pjesnika Bit generacije i Boba Dilana." Tako mi je Alen opisao vašu zajedničku posjetu Kerouakovom grobu u Louvelu 1975.

- Ne znam ko je sve gledao moje nastupe 1963. ili 1964. i sjeća li ih se više iko živ. U svakom slučaju, već tada sam pjevao slične pjesme. Jedna se zvala "Desolation Row". Ljudi su govorili: "O čemu on to pjeva?" Nisu razumjeli o čemu pjevam. Ali, možda ni ja to tada nisam sasvim razumio. Međutim, danas veoma dobro razumijem ono o čemu pjevam. Zato je trebalo vremena da bi pjesme kao što su "Desolation Row", "Maggie’d Farm", "Subterraneas Homesick Blues" i mnoge druge postale popularne, jer na samom početku nisu bile dobro prihvaćene. Ja sam oduvijek bio spreman na tako nešto, a danas sam još i mnogo više.

* Postoji li velika, stvarna razlika između "improvizovanih", u trenu nastalih pesama i onih koje su doživjele brojne izmjene? Zapravo, kakav je krajnji rezultat?

- Čovjek može stvoriti nešto trajno. Hoću da kažem da bi živio vječno, moraš da zaustaviš vrijeme. Da bi zaustavio vrijeme, moraš postojati u određenom trenutku, i to toliko snažno i djelotvorno kako bi uopšte uspio da zaustaviš vreme i dokažeš svoju suštinu i to tako što si zaustavio vrijeme. Ako uspeš to da učiniš, svako ko dođe u kontakt s onim što si ostvario – šta god to moglo da bude, bez obzira na to da li je riječ o napisanoj pjesmi, isklesanom kipu ili naslikanoj slici – uhvatiće nešto od toga. Ono što je čudno je to što oni to neće razumijeti, ali kao takvog će ga prepoznati.

Moje pjesme govore o doživljajima duše, o ličnom bolu, o pojedincu, o ličnom prepoznavanju – o ličnom otrežnjenju. Ali ljudi često žele da budu u zabludi… Ne smiju čekati da bude prekasno. Mnogi ljudi čekaju sve dok ne ostare, mnogi od njih čekaju sve do pred sam kraj života. Ljudi ne smiju toliko dugo da čekaju. Spasenje počinje upravo sada, već danas.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.