Vojin Trivunović, književnik, za “Glas Srpske”: Junačka poezija je na umoru

Kazao je to u razgovoru za “Glas Srpske” književnik Vojin Trivunović, koji je povodom 45 godina književnog rada i 35 godina od objavljivanja prve knjige, objavio izabrana djela u četiri knjige. To su knjige poezije “Čitači tragova” i “Vršaj” te aforizmi “Bombe i upaljači” i satire “Proleteri svih zemalja, raziđite se”. Ova djela čitaocima će biti predstavljena večeras u 18 časova u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Republike Srpske.

GLAS: Kako posmatrate književnu scenu i njen razvoj od trenutka kada ste Vi počinjali pa evo do danas?

TRIVUNOVIĆ: Književna scena je, iako se mijenjala, ostala “scena”. Razlika je u pristupu književnosti, pisaca, izdavača i čitalaca. Mogu reći da su se svi u posljednjih bar 20 godina (po)dobro pogubili. Na to je ponajviše uticao razvoj interneta, ali i promjena društvenih odnosa. Pred navalom “Fejsbuk” poezije i sličnih medija prijašnji i sadašnji ozbiljni pisci su ostali u manjini. Činjenica, doduše nedovoljno provjerena da je danas više književnika nego čitalaca, da ima za osnovu kvalitet bila bi za pohvalu. Međutim, i u književnosti, kao i u drugim oblastima u doba društvene tranziciju na prve književne položaje su istrčali oni koji su snalažljivi. Snalažljivost je inače riječ iza koje se sve što (ne)valja zaklanja. Ranije je teško bilo objaviti knjigu, a sada je može izdati ko god prikupi dovoljno novca. Velika produkcija se pravi kako bi prašina imala na čemu da se kupi. Ne može se reći da su ikad knjige puno čitane, ali sada je knjiga (s)pala na mali broj čitalaca. Čak i oni što bi bar lektiru trebalo da čitaju ne “pipaju” knjigu, kad na internetu mogu pronaći sve ukratko. Njima je sve ukratko. Tako ih društvo formira, ali i svoju propast forsira. Nema nekadašnjih ozbiljnih izdavača. Pojeli ih kapital odnosi. Nažalost lošijoj slici stanja u književnosti i kulturi svojom inertnošću doprinose, recimo tako i neka krovna udruženja pisaca. Prepustili su teren novonastalim udruženjima i klubovima. Možda će to biti i dobro, iscijede li se čiste čestice iz tog taloga u kojem je mnogo mulja. Ranije je bilo teško objaviti pjesmu u štampi i književnim časopisima. Sada časopisa i pisaca ima na pretek. Čini mi se da će doći vrijeme da će svaki pisac imati svoj časopis, naročito elektronski. Imam osjećaj da sadašnji pisci u tim časopisima ili raznim zbornicima čitaju samo svoje pjesme. Tako prikupljaju podatke za svoje proširene biografije.

GLAS: Kolika je moć naše tradicije i korijena i jesu li Vam oni glavni temelji stvaranja?

TRIVUNOVIĆ: Odlično pitanje. Trebalo bi ga postavljati svima, naročito mladim piscima, jer primjetno je da ih to skoro i ne zanima. Njihova djela su sva u tzv. poetskom lavežu. Ono što se nekad nije izgovaralo zbog srama ni na seoskim prelima sada je ušlo kao energetska snaga u pjesmu i prozu. Što se više kroz pjesmu i priču “tuca” to je sve modernije. Da nas je od te mode više dobro bi bilo, ali ti su odnosi, kako bih rekao “naprazno” stvarani. Nema tu ni alata, ni zanata. Ovdje se moram ograditi, imamo mi dosta mladih pisaca koji i “one stvari” znaju staviti na pravo mjesto. Mislim književno. Što se tiče mog stvaranja, trudim se da u svim segmentima prikupim što više vrijednih bisera prošlosti i uzidam ih u poeziju i u aforizme. To su moji čitaoci, ali i kritičari osjetili. Skoro u svakoj mojoj poetskoj knjizi dajem rječnik manje poznatih riječi. Imamo prebogatu jezičku tradiciju, kao malo koji narod, naročito u epskoj poeziji. Davno sam ustvrdio da je u tom periodu srpskog naroda epska poezija bila svojevremena internet prenosilica. Od usta do usta. Sa gusala na gusle i sačuvala se do danas. Ta junačka poezija je sada na umoru, sve se čini da se manje spominje, a ako se ne spominje, pašće u zaborav. U tom zaboravu zaboraviće se i narod i jezik mu. Prava šteta je što se mladi pisci na nju ne oslanjaju. Bez prošlosti teško je zamisliti u budućnosti. Zato sam u početku bio prema njima prilično oštar. Ili sam ja zaostao. Možda i griješim.

GLAS: Vaše knjige odlikuje lijepa pisana riječ koja obogaćuje naše govorno područje. Jesmo li danas prestali vjerovati u postojanje lijepe riječi i mogućnost bogaćenja jezika, s obzirom na to da živimo u doba interneta, kada primjećujemo skrnavljenje našeg jezika?

TRIVUNOVIĆ: O, kako ste to lijepo rekli. To su neki kritičari pisali da sam obogatio jezik i uveo u književnost pojam ekonomija riječi. Ekonomija riječi znači stvoriti izraz da se sa što manje riječi kaže što više. Lakše je to objasniti kroz ekonomski izraz “novac - roba”, što bi se reklo kupiti što više dobara za što manje novca. Ta teorija o riječima i novcu teško se postiže. Moram napomenuti da ste kroz ovo pitanje dali najljepšu pohvalu o mom stvaralaštvu. Internet je za pohvalu, nije on kriv što mi letimo na njega više kao muve na g***o, a trebalo bi ga koristiti poput pčela, leteći sa cvijeta na cvijet. Nismo ni svjesni, popuštajući pred stranim “izmima” da skrnavimo vlastiti jezik, prosto, kratimo ga za glavu. Nažalost društvena zajednica vrlo malo radi na očuvanju jezika i pisma. Čini mi se da to u raznim povodima čini samo deklarativno, a kad taj povod mine, zaboravi se sve. To nije dobro, ali doći će do zrenja pameti pa bi dobro moglo biti.

GLAS: Šta je zajedničko zbirkama koje će biti promovisane u NUBRS?

TRIVUNOVIĆ: Nije lako bilo uraditi ovaj izbor. Sada kad sam objavio ove knjige sve mislim da sam nešto zaboravio. Od ove četiri knjige, dvije su poetske “Čitači tragova” i “Vršaj”, a dvije su satirične, “Bombe i upaljači”, aforizmi (Dogovorili su se da kod NATO budu upaljači, a kod njih bombe) i satirične poetsko-ekonomske pjesme “Proleteri svih zemalja, raziđite se”. Najčešće odgovorim da pišem stalno jednu knjigu koja se različito zove. To je nit pisca. U šali kažem da aforizme pišem za one koji se ne razumiju u poeziju. Tako prevodim pjesme iz jednog stanja u drugo. Volio bih kad bi se ljudi više razumjeli. Sve što sam napisao je na neki način jasna poruka da se svijet kloni rata, da se ljudi međusobno poštuju. Sav taj poetski rad salio sam u zavičajno korito. Da se napiju i ljudi i stoka.

Olovka piše srcem

GLAS: Pišete li trenutno, je li nešto novo u najavi?

TRIVUNOVIĆ: Nikako ne bacam olovku iz ruku. Olovka piše srcem. U međuvremenu sam uspio da objavim dva poetska naslova: “O lovu na tetrijeba” i “Rasklop”, a pripremam i rukopis pod radnim naslovom “Cijeđenje suve drenovine”. I tako... Ljudi bi trebalo da vode računa, u mementu smjene da prenose riječi na nove generacije. Od riječi smo postali, zar ne.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.