Valentina Milačić, književnica, za "Glas": Istinski pjesnik piše bez kompromisa

Rekla je ovo za "Glas Srpske" Valentina Milačić, pjesnikinja, književnica, publicista i pedagog, objašnjavajući zašto je postavila svoje pjesme na žicu u novoj zbirci "Pjesma na žici", pa se nameće pitanje šta pjesma traži tamo gdje se nije lako održati ni ptici, ni čovjeku, a kamoli pjesmi. Književnica kaže da za nju pjesma ima brojne funkcije, ali da uvijek govori o nadahnuću i samom pjesniku, čak kada njega više  i ne bude.

- Čovjek se okrepljuje trpljenjem koje je jedini izbor i vjera u spasenje.  Pjesma je božanski dar, sagovornik, ram, sidro, zagrljaj i prijatelj. Moja knjiga "Pjesma na žici" je post i ispovijest. Zavještanje - rekla je Milačićeva.

GLAS: Nova knjiga još dosljednije nastavlja ogoljenu, minimalističku poetiku Vaših stihova, u kojoj nema mnogo riječi, ali ima mnogo emocija. Da li je ta "škrta" forma posljedica sadržaja pjesama ili prosto niste skloni baroknosti stihova?

MILAČIĆ: Svaki pjesnik iskri sopstveno stihotkanje do "udara u kamenu".  Riječi su suvišne, slova su suvišna u trenutku kad nastupi tišina. U spletu misli - u jednom trenu, odabrane izlaze "na žicu". Otud pjesma koju napišem...

GLAS: Kroz cijelu knjigu, ali i Vaš opus konstantno se provlači jedna vrsta pjesnikovog dubokog rata sa duhovnim i svjetovnim unutar samog sebe ("neke pjesme dolaze iz vedra neba, neke iz đavolske tame"), ali ima li uopšte kraja tom vječnom čovjekovom ratu, makar u stihu, ako ne u ovozemaljskom životu?

MILAČIĆ: Kraj se ne nazire niotkud, u jednom mom stihu je zapisano. Ovozemaljski život  nas iskušava u obezvrijeđeno zahtjevnom vremenu u kome je površnost preuzela temeljitost, u vremenu u kome na vidjelu ima sve manje iskrenosti. Iskrenost i pravednost idu ruku pod ruku jer ako zataji jedna, druga posrće. Pjesma je pjesniku utočište, ali ne i bijeg, jer istinski pjesnik se suočava u borbi dobra i zla, prvo u sebi samom pa onda sa svim što ga okružuje. 

GLAS: Takođe, u jednoj od pjesama kažete: "Da bi napisao pjesmu, moraš se lavovski boriti i orlovski po hartiji šestariti". Šta pjesniku još ostaje kad se borba i šestaranje završe kako bi napisana pjesma stigla do čitaoca i dobila adekvatan odgovor?

MILAČIĆ: Između pjesnika i čitaoca je odgovor kao svjetlo ili tama, koji opstaje ili nestane  u susretu napisanih i pročitanih stihova. Da, čitalac je sa jedne strane i pjesnik. Pjesnik i čitalac su dvije obale rijeke koju spaja most, a to je pjesma. Mislim i osjećam  da je vrlina poezije skromnost koja će trajati i istrajati.

GLAS: Kad smo kod čitalaca, živimo u vremenu proze i vladavini romana, da li je time poezija postala dragocjenija ili beznačajnija, kada je postala osuđena na sakrivanje po beskrajnim književnim dubinama pisane riječi?

MILAČIĆ: Proza, romani i sl. su s  obzirom na tematiku, grubo i uopšteno rečeno, usklađeni sa tendencijama koje je donijelo novo vrijeme te je time popularnost primjetna u odnosu na poeziju. Što se tiče poezije, obistinilo se pretskazanje Branka Miljkovića da će "poeziju svi pisati" te su sveprisutna  postavljena  pravila u vezi s tim šta je popularna poezija, a to je u neku ruku i mač sa dvije oštrice.

Spomenula bih i poetske krugove, razna književna udruženja koja omalovažavaju poeziju pojedinih pjesnika, a veličaju  "podobne". Ono što čini pjesnika je njegova srčanost koja nema veze sa bilo kojim interesnim sferama. Možda je to jedan od uzroka razuđenosti poezije jer pomenutim poetskim interesnim grupama nedostaje iskrenost,  i kao što sam ranije napisala, i  pravednost. Da završim odgovor na ovo pitanje stihom - Istinski pjesnik  piše pjesme bez  kompromisa.

GLAS: Dugo radite sa djecom, autor ste značajnih i nagrađivanih tekstova, studija i knjiga na tu temu. Da li su stvarno nove generacije nezainteresovane za umjetnost ili je to floskula kojom se mediokriteti peru od odgovornosti što nemaju ni znanja niti volje da vrijednost i ljepotu umjetnosti prenesu budućim generacijama?

MILAČIĆ: Nema opravdanja za sve ono što ne činimo za dobrobit djeteta, djece, mladih ljudi. Nema opravdanja za šuplje priče i  fraze, dobru teoriju koja nije zaživjela u praksi. Nema opravdanja za nerad i neetičnost, ignorisanje moralnih normi, uopštavanje  i površnost. Nema opravdanja za ignorisanje onih koji su vjerni profesiji kojom se bave. Ko će preuzeti odgovornost i kada?! Mnogo je pitanja, a malo odgovora.

GLAS: "Pjesma na žici" je poletjela za "Besjedu" u vrlo lijepom izdanju uz, kako ste već pomenuli, vrlo nadahnut prikaz književnika Mirka Vukovića. Kakvi su planovi u vezi sa promocijom i kakvi su generalno planovi za pisanje, ako se o njemu planovi mogu uopšte stvarati?

MILAČIĆ: Jeste. "Pjesma na žici" je izletjela iz štamparije "Grafid" u saradnji sa izdavačkom kućom "Besjeda" i glavnim urednikom, divnim čovjekom Nenadom Novakovićem.  Moj poetski duhovnik je Mirko Vuković. On je čovjek od vrlina i to želim reći, sa razlogom i poštovanjem njegovog bića, svega dobrog koje čini drugima, a što pokazuju njegova djela koja su poznata i cijenjena. Mirko je recenzent i prethodne knjige poezije "Užarena lavanda", a i nove knjige. Sa posebnim divljenjem sam zagrlila njegovu  besjedu o mojoj novoj knjizi. Promocije knjige će biti organizovane kao i promocije prethodnih knjiga, u nekim gradovima, institucijama,  na književnim manifestacijama  i slično.  Napomenula bih da su skoro sve pjesme iz knjige objavljene u brojnim književnim časopisima, na portalima itd. u regionu, a neke već uvrštene u zbornike pjesama pojedinih književnih konkursa. Novost za kraj, uskoro će biti štampana i moja knjiga o dramskim tekstovima za djecu.

RIJEČI

GLAS: U posljednjih dvadesetak godina objavili ste šest zbirki poezije. Pišete li puno, a objavljujete malo ili vagate svaku riječ dok se ne usudite da je ostavite na papiru za izdavača?

MILAČIĆ: Pišem kako mi Bog da. Pjesmu napišem ili je ne napišem. Nema kompromisa niti "vaganja riječi". Zašto je to tako, ne znam?! Odgovor na ovo pitanje donekle rezimira recenzija Mirka Vukovića.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.