Umberto Eko: Vjerovatno pišem za mazohiste
Umberto Eko, jedan od najpoznatijih italijanskih pisaca i mislilaca umro je u 85. godini života.
Eko je milionima ljudi pružio smjernice u potrazi za smislom. U to ime, predstavljamo vam deset njegovih najčuvenijih citata.
"Uvijek su me definisali kao eruditu i filozofa, kao teškog pisca. Onda sam napisao roman koji uopšte nije eruditski, koji je napisan jednostavnim jezikom: ‘Tajanstveni plamen kraljice Loane’, pa se od svih mojih romana najmanje prodavao. Dakle, vjerovatno pišem za mazohiste. Samo izdavači i neki novinari vjeruju da ljudi žele jednostavne stvari. Ljudi su umorni od jednostavnih stvari. Oni žele izazov", intervju za Gardijan 2011.
"Šta je ljubav ? Ne postoji ništa na svijetu, ni čovjek, ni Đavo, niti stvar, u koju se sumnja kao u ljubav, jer prodire u dušu više od bilo čega drugog. Ne postoji ništa što tako ispunjava i vezuje srce kao ljubav. Zato, ako nemate oružje da je savladate, duša skače kroz ljubav u ogromni ambis", "Ime ruže".
"Sve priče koje bih želio da napišem proganjaju me u mojoj sobi, kao da su sve oko mene, mali đavoli i dok jedna pokušava da mi uđe na uvo, druga mi napada nos i svaka mi kaže: ‘Gospodine, napišite me, prelijepa sam’.
***
U jutro 27. jula 1943. rečeno mi je da je fašizam pao i Musolini uhapšen. Kada me je majka poslala da kupim novine, vidio sam da štampa u obližnjoj trafici ima sasvim drugačije naslove. Štaviše, nakon što sam ih vidio, shvatio sam da svake novine pišu o različitim stvarima. Kupio sam jedne, naslijepo i pročitao poruku na prvoj strani koju je potpisalo pet od šest političkih partija – među njima Democrazia Cristiana, Komunistička partija, Socijalistička partija, Partito d’Azione i Liberalna partija. Do tad sam vjerovao da postoji po jedna partija u svakoj zemlji i da je za Italiju to bila Partito Nazionale Fascista. Sada sam otkrio da moja zemlja ima nekoliko partija koje mogu da postoje u isto vrijeme", iz eseja "Vječni fašizam" iz 1995.
"Knjige nisu pisane da bi se u njih vjerovalo, nego da se preispituju. Kada mislimo o knjizi, ne treba da se pitamo o čemu govori, nego šta to znači", "Ime ruže".
"Treba da sam smiren. Da imam razumijevanja. Zar ne kažu neki da mir dolazi iz razumijevanja? Razumio sam. Treba da budem smiren. Ko je rekao da mir potiče iz prihvatanja reda, reda koji je shvaćen, u kom se uživa, koji se razumije bez ostatka, u radosti i trijumfu na kraju svih muka? Sve je jasno, kristalno: oko počiva na cjelini i na dijelovima i sada vidi kako su se djelovi udružili da sačine cjelinu; prihvata centar u kom limfa teče, dah, koren svih pitanja..."Fukoovo klatno".
"Pravi heroj je uvek greškom heroj; on sanja da bude iskrena kukavica kao i svi drugi".
***
"Pisac ‘Davinčijevog koda’ Den Braun je lik iz ‘Fukoovog klatna’. Ja sam ga izmislio. On dijeli moju fascinaciju likovima – svjetske zavjere Rozenkrojcera, Masona i Jezuita. Ulogom Vitezova Templara. Principom da je sve povezano. Sumnjam da Den Braun možda i ne postoji", intervju za "Paris Review" 2008.
"Čarli Braun je nazivan najosetljivijim djetetom koje se ikad pojavilo u stripu, likom sposobnim za šekspirovske promjene raspoloženja; a Šulcova olovka uspijeva da oslika ove varijacije sa mnoštvom značenja i u tome ima nečeg čudesnog. Tekst, uvijek zvaničan (ova djeca rijetko govore u slengu ili počine anakolut), ojačan je crtežima sopsobnim da oslikaju svaki lik, najsuptilnije psihološke nijanse. Tako je svakodnevna tragedija Čarlija Brauna nacrtana, u našim očima, sa izuzetnom oštricom", Eko o stripu "Peanuts" za New York Review of Books 1985.
"Kako se osoba osjeća kad gleda u nebo? Misli da nema dovoljno riječi da opiše šta vidi. Ipak, ljudi nikad ne prestanu da opisuju nebo, jednostavno nabrajajući ono što vide... Imamo granicu, vrlo obeshrabrujuću i ponižavajuću: smrt. Zato nam se sviđaju sve stvari za koje mislimo da nemaj granice, a time ni kraj. To je način da pobegnemo mislima o smrti. Volimo liste, jer ne želimo da umremo", intervju za "Der Spiegel" 2009.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
