Tanja Stupar Trifunović: Za stvarnu slobodu potreban je rizik

Rekla je ovo za “Glas Srpske”, književnica Tanja Stupar Trifunović objašnjavajući zašto jedan mračan i turoban niz pjesničkih slika o gubicima, smrti, odlascima dominira u njenoj novoj zbirci pjesama “Zmijštak”.

- Iz autorske perspektive rekla bih da nisam ja mračna, nego je mračan svijet kojeg sam gledala i o kojem sam pisala. Biti zagledan u današnji svijet i osjećati ga, ne zatvarati oči pred problemima stvarnosti nužno nameće jednu mračniju i kritičku crtu. Hodamo ivicom ne jednog, nego brojnih bezdana i teško je ako čovjek u sebi ima još išta ljudsko da ne osjeti zebnju, tugu i strah. Sve se to odrazilo na naše živote, na ono što osjećamo, mislimo, a posljedično je završilo i u knjigama - kazala je književnica.

GLAS: Koliko je to subjektivan utisak čitaoca, a koliko je to Vaše lično okretanje još dubljem bunaru i mraku izvora svojih stihova?

STUPAR TRIFUNOVIĆ: Što se tiče ličnih, uslovno rečeno, mračnijih momenata u periodu sam života kada se po prirodi stvari suočavam sa gubicima. Poznati svijet se osipa, preobražava i godine života pod pritiskom daju svoje bolne i teške rezultate. Puno ljudi koje poznajem se razboljelo, umrlo ili otišlo odavde. To su životne situacije koje naučimo da prihvatimo, ali normalno je i da smo tužni zbog toga. U onom što pišem ne negiram stvarnost da bi se neko zabavio dok čita.

GLAS: Koliko su pjesnici odraz “prokletog zavičaja”, sudeći po novoj knjizi, u vrlo značajnoj mjeri?

STUPAR TRIFUNOVIĆ: Ne bih mogla sa sigurnošću reći koliko nas zavičaj određuje. Tješim se da imamo slobodu i načine da i sami nešto sa sobom uradimo mimo toga što ostavlja trag, a to dobrim dijelom jesu i roditelji i zavičaj. Taj trag nije isključivo dobar ili loš, uglavnom je dvojak. Čovjek postaje čovjekom kada može da prepozna i kritički sagleda sve uticaje u sebi i da bira sopstveni put svjestan svega što ga je oblikovalo. Moj lični odnos prema zavičajnom je, sa nešto nužnog ironijskog odmaka, završio u mojoj novoj knjizi. I u njoj svoje mjesto imaju oba moja zavičaja i onaj iz kojeg sam ne želeći otišla i ovaj u koji sam stigla. Prizori uz koje je sazrijevala moja generacija i koji su oblikovali naša djetinja i mladalačka iskustva bili su puni nasilja, gubitaka, smrti, materijalne oskudice, neizvjesnosti i straha. To je jedan nelagodan i težak zavežljaj koji i te kako obilježi čovjeka.

GLAS: Fizičke impresije Vaših stihova, poput oštrica, zuba, ujeda osa, su vrlo bolne pa čak i neugodne za nespremnog čitaoca, koliko je opasnost da neko bude povrijeđen nakon čitanja stihova?

STUPAR TRIFUNOVIĆ: Garantujem da će svi preživjeti čitanje.

GLAS: Zbirka “Zmijštak”  eksplicitnije nastavlja da preispituje “tačke i mjesta stida” iz kojih dolazi Vaša proza i poezija,  poput porodičnih odnosa, seksualnosti, smrti i dalje krajnje osjetljivih tema, bez obzira što se nikad više ne priča i ne piše o njima, jer navodno živimo u vremenu bez tabu tema?

STUPAR TRIFUNOVIĆ: Ako u vezi sa nečim osjetite nelagodu, onda se ka tome osjećanju treba da uputite, da vidite što ste sakrili iza te nelagode. To je pomalo neprijatan zadatak od kojeg se većina ljudi brani zgražajući se, upirući prstom u druge, odbijajući da vidi te iste stvari i u sebi. Književnost sam zavoljela zato što zagleda šta ima iza, ispod, iznad, sa svih strana, zagleda šta je iza nelagode, zaviruje s onu stranu stvarnosti, o svemu zapitkuje i sve preispituje, u svačijim je cipelama i kožama i najskrivenijim pomislima i kao takva bliska je univerzalnom ljudskom iskustvu. Baviti se književnošću znači uživati u toj privilegiji, ali i nositi težinu, odgovornost i spremnost da se zaputite ka mjestima ranjivosti, nelagode, trvenja, bola, straha, neprijatnih istina.

GLAS: Niko kao sužnji ne pjeva o slobodi, ali koliko je sloboda napokon spasonosna kada stigne. Sudeći po iskustvu naših prostora, a dobrim dijelom i ostataka planete, nikad nije bilo više deklamovanja slobode, a nikad manje stvarno slobodnih.

STUPAR TRIFUNOVIĆ: Deklamovanje o slobodi i sloboda su različite stvari. “Deklamovanja” su lakša, lagodnija i jeftinija, za stvarnu slobodu treba zapeti i rizikovati, sve manje je spremnih na to. To je otrov novog vremena. Lagodnost laganja bez odgovornosti, naravno ako imaš moć kao pokriće.

GLAS: Orvel kroz usta svojih junaka iz “1984” kaže da je “ideološki biti ispravan znači biti nesvjestan” i da “ako želite sliku budućnosti, zamislite čizmu kako gazi ljudsko lice... zauvijek!”. To je djelovalo kao distopijska slika daleke budućnosti, ali djeluje da nesvjesnost postaje globalna ideologija planete?

STUPAR TRIFUNOVIĆ: Orvel je vidio tada ono što i mi gledamo danas, ukoliko želimo da vidimo. To su neprijatne istine o čizmi koja je gazila, koja gazi i velika je vjerovatnoća da će gaziti zauvijek. To nisu vizije, to je sposobnost sagledavanja stvarnosti na osnovu činjenica. Ono što je utješno je da našu stvarnost pored toga čine i druge stvari - naš intimni svijet, osjećajnost, sposobnost da volimo, mislimo i kreiramo. Postoji spektar dobrih stvari u vezi sa čovječanstvom i njegovim sposobnostima koje bi mogle oblikovati bolju budućnost. Za koju takođe možemo reći da je djelimično tu i da je već gledamo u napretku nauke, medicine, čovjekovih mogućnosti pomaknutih do nekad nezamislivih granica. Ono što je poražavajuće i proteže se kroz vrijeme, je kako tako često umjesto svjesnosti i bolje budućnosti biramo čizmu.

GLAS: Kada smo kod tema slobode, u modernoj književnosti takođe nikad nije bilo više getoizacije i svrstavanja nečijeg rada u određene fioke umjetničkog izraza, od ideoloških preko rodnih do žanrovskih podjela? Koliko je to ograničavajuće za samog umjetnika i njegovo djelo.

STUPAR TRIFUNOVIĆ: Želeći da sve definišemo, označimo, klasifikujemo i prepoznamo, što samo po sebi nije loše, zapadamo u opasnost gubljena cjeline iz vida i mogućih univerzalnih značenja. Kada se knjizi daju određene etikete, već ste pojedine skupine čitalaca “uključili”, a one druge “isključili”.  Sa druge strane postoji i puno predrasuda kao i malo volje i želje da se nadiđu i da se čita, uči i istražuje.  Pada mi na pamet ona narodna poslovica ne sudi o knjizi po koricama, koja bi u savremenoj varijanti mogla imati više interpretacija. 

GLAS: Ove godine stiglo je i novo, domaće izdanje grafičke novele “More je bilo mirno”, djela u kojoj su Vaše riječi dobile vizuelni pandan kroz rad Tatjane Vidojević. Koliko ste zadovoljni tom vrstom saradnje i za Vas nove umjetničke forme?

STUPAR TRIFUNOVIĆ: Sa ove vremenske distance i dalje mi se čini da smo to dobro uradile, i dalje sam iznenađena koliko je to dobro ispalo, i nadam se, s obzirom na ovo iskustvo, da ćemo Tatjana i ja nastaviti da radimo zajedno.

GLAS: Vaš rad odavno je napustio okvir srpskog i srodnih jezika, sve više je prevoda na svjetske jezike. Koliko umjetnik uopšte ima kontrole nad bjekstvom njegovih riječi od maternjeg jezika i kakve su reakcije na Vaš rad na jezicima koje sam umjetnik ne govori?

STUPAR TRIFUNOVIĆ: Pisci najčešće nemaju prevelik uticaj na recepciju svojih djela ni na svom, ni na tuđim jezicima. Knjige, ako su “žive”, izbore se vremenom za svoj život mimo pisca. Imaju svoje puteve i sudbine. Najviše primjeraka “Satova u majčinoj sobi” prodato je u Španiji, i moj španski izdavač “Tres Hermanas” štampa drugo izdanje jer je prvo rasprodato. To je ono što je i mene iznenadilo i obradovalo kao pomalo fanatičnu čitateljku latinoameričke književnosti. Biti čitana na govornom području svojih omiljenih pisaca je malo ostvarenje sna. U španskim medijima i književnim časopisima je bilo i najviše osvrta na knjigu, takođe u nešto manjem obimu u bugarskim, njemačkim, italijanskim i slovenačkim.  

Čitanje

GLAS: Koliko uz pisanje i privatne obaveze stižete da čitate i šta je ostavilo poseban utisak na Vas u posljednje vrijeme?

STUPAR TRIFUNOVIĆ: Trenutno čitam “Frantumalju” Elene Ferante. Čitala sam i njene ranije knjige, zanimljiva mi je. Ova mi je knjiga posebno draga jer je to jedna vrsta autoričine “radne sveske” bilježaka, prepiske, intervjua, odgovora koji se pokušavaju dati drugima, ali i sebi – zašto piše, kud je to vodi, zašto je izabrala da bude “nevidljiva”, skrivena iza pseudonima i zašto misli da je to dalo više slobode, autentičnosti i prostora njenim knjigama i likovima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.