Slobodan Ristović za "Glas Srpske": “Žižljevina” lijek za zacjeljivanje istine
ROGATICA - “Žižljevina” je moja saksija u kojoj čuvam pelcere reči. Ti izdanci čuvaju naš jezik koji nas pamti i bez kojega bi pali u zaborav. Ja sam ga postavio na sadžak ili trojstvo koje čine: Bog, Otac i Majka.
Ovako je razgovor za “Glas Srpske” započeo pisac Slobodan Ristović iz Rogatice, govoreći o svojoj zbirci pjesama “Žižljevina”, koja je nagrađena priznanjem “Pečat varoši sremskokarlovačke”, koje mu je uručeno nedavno u okviru manifestacije “Brankovo kolo” u Sremskim Karlovcima.
- U tom temelju je kućarica svakog od nas i zato moram priznati da me je ova nagrada obradovala. Iznenadila su me mnoga čestitanja. Nisam znao na šta se odnose, jer sam šeprtljast sa ovom elektronikom prepunom rojeva reči. Zahvaljujem onima koji su me predložili i posebno onim koji su predlagačima udovoljili - dodao je ovaj pjesnik, rođen u Čajetini.
Ova nagrada samo je jedna u nizu među nagradama u bogatom opusu ovog plodnog književnog stvaraoca, a sama zbirka objavljena je krajem prošle godine i promovisana je u Rogatici ove godine.
- Inače, sada kada sam nagradu primio najviše me bole pesme koje krijući od sebe pišem. Takvih je dosta i u mojoj “Žižljevini”. Dođu kao golomrazica. Krijem se ispod pepela reči gde zaceljujem istinu, jer poezija bez istine u sebi jeste isto što i prazna ljuska jajeta. Ona ne može da ispili nove ptiće, jer se nema čime okoreniti i zato, po mom mišljenju, istina je sama po sebi nagrada. Ona je reč koja čini naš obraz pred Bogom i ljudima. Obrazom se ne može mahati, a to važi i za nagrade. Hvalisanje je pelcer muke. Ako vam je neko darivao “jabuku”, a ova nagrada meni jeste ta jabuka, znači da vam je vidio obraz. Ako toga nema, onda vam se narugao. Moji roditelji, otac rudar i majka domaćica, bili su nepismeni. Zamislite kolika bi ih bila sramota ako bih ja dobio nagradu za nezasluženo - smatra Ristović.
On često ima običaj da kaže kako pisanje nije zanat, a govoreći o poeziji kaže da poezija nije ručni rad.
- Ona je damaranje majčine maramice koja se nije skorela ni posle njenog odlaska. Poezija je ujedno i postava očeve kape, šajkače, kojom udari o koleno kad se ljutne na Boga ili kada vrisne od sreće, zahvaljujući mu što su mu rodile šljive ili snaha unuka. Bog, kako mu i dolikuje, sve to drži kao oraje u šakama - objašnjava pjesnik.
Slobodan Ristović (71), koji u običnom razgovoru kaže “da živi sa obe strane Drine - u Rogatici i Beloj zemlji kod Užica gdje mu je drugi dio porodice”, od 1988. godine i prve objavljene zbirke pjesama “Vilin točak” do ovih vremena objavio je 15 zbirki pjesama i šest knjiga proze.
Zastupljen je u više antologija i prevođen na mnogo stranih jezika. Širom Srbije okitio se brojnim vrijednim književnim nagradama. Među njima je “Blažo Šćepanović”, “Janko Tufegdžić”, “Homoljski pastir” i “Kondir Kosovke devojke”, a za knjigu “Vodiće te u Mletke” 2004. dobio je zvanje “Pesnika viteza”. Dobio je i mnogo drugih nagrada i priznanja za čuvanje i njegovanje lijepe srpske riječi, tradicije i jezika.
Prema njegovim zbirkama pjesama “Kućne guje” i “Čemerište” snimljeni su istoimeni dokumentarni filmovi.
Žiri
U obrazloženju nagrade “Pečat varoši sremskokarlovačke” žiri je naveo da je Slobodan Ristović pjesnik bogate leksike i duhovnog blaga iz još neistraženih rudnika srpskog jezika i kulture.
- Rasni pesnik originalnih umetničkih rešenja ceđenih iz suve drenovine maternjih reči, neprekidno je otvoren prema fantazmagoričnim prizorima sa kućnog praga iz mladosti. U jedinstvu začudnih misli i svežih slika nastaju pesme pune erosa i tanatosa, života i iskustva, baštine i nadahnuća. To je poezija koja zaslužuje prvorazrednu pažnju i nova prelistavanja - naveo je žiri.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
