Sjećanje na velikog Milana Rakića koji je rođen prije 145 godina: Opjevao srpske svetinje
BANjALUKA -”Danas nama kažu, deci ovog veka, Da smo nedostojni istorije naše, Da nas zahvatila zapadnjačka reka, I da nam se duše opasnosti plaše. Dobra zemljo moja, lažu!”, stihovi su pjesme “Na Gazimestanu” koji nas sjećaju na Milana Rakića, srpskog velikana koji je rođen prije 145 godina.
Kako pišu teoretičari književnosti Milan Rakić je bio iskreni rodoljub i uspješan diplomata. Njegovi preci činili su krug beogradske inteligencije, otac mu je bio Mita Rakić poznati prevodilac Igoovih “Jadnika”, a djed po majci bio je čuveni istoričar i etnolog Đ. Milićević.
Rakićev rodoljubivi ciklus “Na Kosovu”, sačinjen od svega sedam pjesama, jedinstven i neraskidiv, ide u najviše domete srpskog rodoljubivog pjesništva.
U vrijeme Prvog Balkanskog rata Rakić je učestvovao u oslobođenju Kosova i postavljen je za prvog okružnog načelnika Prištinskog okruga. Bio je dobrovoljac u četi Vojvode Vuka. Mali broj njegovih saboraca je znao da sa njima ratuje čovjek koji je napisao pjesmu “Na Gazimestanu” koju su oni često recitovali u trenucima pred borbu.
Prve pjesme Milan Rakić je objavio u “Srpskom književnom glasniku” 1902. godine, a potom je od 1903. do 1924. godine objavio tri zbirke pjesama. Opjevao je pravoslavne, srpske svetinje Kosovo, Simonidu, Jefimiju, napuštenu crkvu kraj Peći te Gazimestan. Obnovio je srpsku rodoljubivu poeziju bez šovinizma. Njegovo rodoljublje je plemenito. Njegova patnja izbija iz svih pjesama. Jedna od njegovih najljepših pjesama je “Simonida” koja govori o ljubavi, ljepoti, mržnji, nesreći, strahu i vjeri. Simonida je bila ćerka vizantijskog cara koju su udali sa pet godina za srpskog kralja Milutina Nemanjića. Nakon kraljeve smrti Simonida se zamonašila. Njoj u čast izrađena je freska u manastiru Gračanica. Freska je oštećena i na njoj Simonida nema oči. Ona je bila inspiracija Milanu Rakiću i u toj pjesmi on je opisao jedno turobno osjećanje, a kroz lik i sudbinu najvoljenije srpske kraljice oslikao je jedan period istorije i pokazao da, uprkos svim nesrećama koje je preživio srpski narod, prava djela žive. Pjesma pjeva o Arbanasu, nasilniku na Kosovu, koji napada crkvu, koji uništava fresku kopajući Simonidine oči. Time je iskazana sva mržnja Arbanasa prema jednom narodu i njegovoj tradiciji. Napadajući manastir on napada srpski narod i time želi pokazati svoju moć.
Kada je riječ o Rakiću nemoguće je ne spomenuti pjesmu “Dolap” koja je alegorični prikaz potlačenog čovjekovog života, kojom je kroz jednoličnost, besmisao i patnju oslikao ljudske brige i patnje.
Rakić je bio dopisni član Srpske kraljevske akademije od 1922. godine, čiji je redovni član postao 1934. godine, a preminuo je 1938. godine.
“Iskrena pesma”
“O, sklopi usne, ne govori, ćuti,
ostavi misli nek se bujno roje,
i reč nek tvoja ničim ne pomuti
bezmerno silne osećaje moje.
Ćuti, i pusti da sad žile moje
zabrekću novim, zanosnim životom,
da zaboravim da smo tu nas dvoje
pred veličanstvom prirode”
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
