Ranko Risojević, književnik, za “Glas Srpske”: Bez knjiga svijet bi se vratio u kameno doba

Ovako je razgovor za “Glas Srpske” započeo književnik Ranko Risojević, koji će večeras u 18 časova u Sportskoj dvorani “Borik” u Banjaluci, otvoriti 28. međunarodni sajam knjige u organizaciji “Glasa Srpske”. Nakon otvaranja, od 19 časova biće promovisana njegova knjiga “Moje knjige”.

- Veliki sajmovi, kao što je beogradski, istovremeno je i velika radost i velika glavobolja. Naš sajam je radost u svakom pogledu - rekao je Risojević.

GLAS: Mnogi već godinama govore da će doći doba kada niko neće čitati knjige. A sadašnjost, čini mi se, pokazuje suprotno. Kako Vi to posmatrate i mislite li da ljudi danas čitaju više nego ikad?

RISOJEVIĆ: Knjige će se uvijek čitati. Knjige papirnate, knjige digitalne i sve što se izmisli. Bez knjiga svijet bi se vratio u kameno doba. Knjiga u ruci, to je poseban osjećaj. Možeš da prilegneš i uživaš. Pravi ljubitelj knjiga ponekad zaspi sa knjigom. Da bi se takav čovjek stvorio, potreban je trud prvo porodice, potom škole. Dijete treba da upozna knjigu kao nešto blisko i drago.

GLAS: S druge strane, izdavaštvo možda jeste u krizi, bar u Republici Srpskoj. Šta mislite da je moguće popraviti na tom polju?

RISOJEVIĆ: Izdavaštvo u Republici Srpskoj već godinama funkcioniše više kao štamparstvo nego izdavaštvo. Jedini izuzetak je Zavod za udžbenike Republike Srpske. Oni rade kako bi valjalo da rade i ostali izdavači. Postoje, naravno, manji izdavači kao što su najnoviji, “Imprimatur” i  “Art scena”, koji se trude oko knjige, bez čega knjiga ne postoji. Oni su pokrenuli veoma lijep časopis, “Ježurko”, koji se čita i u Srbiji. Njihove knjige su tiražne. Tu je i Udruženje književnika Republike Srpske, koje je razvilo veoma dobru izdavačku djelatnost, uključujući i odličan časopis koji se objavljuje i u elektronskom obliku. Nagrade koje su dobili pisci za knjige koje je objavilo ovo udruženje zaista su značajne. Najveći problem je nepostojanje distribucije ni knjiga ni časopisa. Ali to nije samo naš problem, nego regionalni.

GLAS: Nedostaje li nam ovdje (u čitavoj Srpskoj) više festivala i dešavanja posvećenih književnosti ili mislite da ih ima dovoljno?

RISOJEVIĆ: Postoje književne manifestacije u čijem je fokusu knjiga, odnosno pisac. Neke dobro funkcionišu, neke sasvim skromno, toliko skromno da je pisac u drugom planu. O tome se raspravlja već godinama, naročito oko republičkih manifestacija. Meni se one sve manje sviđaju. Publike je malo, rashodi sve veći, na kraju ćemo doći do toga da će pisci sami plaćati svoje troškove. Neke manifestacije služe tome da na njih dolaze uglavnom pisci iz Srbije iako se održavaju na Kozari ili Trebinju. Domaći kao da i ne postoje. U Republici Srpskoj ima izvrsnih pisaca svih doba. Imamo Akademiju nauka i umjetnosti Republike Srpske u kojoj jedva da ima nekoga iz Republike Srpske. Sve je to povezano.

GLAS: Na sajmu će biti predstavljena i Vaša knjiga “Moje knjige”. Kada se osvrnemo na to novo izdanje, šta biste rekli da je sve stalo među korice te knjige čiji podnaslov je “Autobiografija po knjigama”?

RISOJEVIĆ: Stao je moj duhovni razvoj, sve ono što ne pišemo kada od nas neko traži biografiju. A to je stvarna biografija. Šta čitam i šta mi se događa. Nisu to uvijek tzv. velike knjige, nobelovci i slično, nego knjige koje su u određenom trenutku donekle doprinijele mom duhovnom razvoju.

GLAS: U pomenutom djelu pisali ste o knjigama i piscima koji pripadaju različitim epohama. Ko (i čija djela) su za Vas bila posebno otkriće?

RISOJEVIĆ: Za mene je bilo važno da sam u određenom trenutku prvi put uzeo knjigu koja me je pokrenula da razmišljam o sebi i životu oko sebe. Tu je galerija naših savremenika, ali i starijih pisaca čija su djela vezana za mene i moje savremenike, kolege mlade pisce, profesore, prevodioce, njih 43. Na primjer, kada pišem o knjizi “Pod mliječnom šumom”, velikog engleskog pisca Dilena Tomasa, pišem u stvari o radio-drami i svima onima koji su kod nas stvarali tu nekadašnju omiljenu književnu formu. Kad pišem o “Molitvi za moju braću”, Mladena Oljače, pišem o vremenu kada je za mene bilo značajno druženje sa mojim rođakom Brankom koji mi je skrenuo pažnju ne samo na tu knjigu, nego i na cijelu jednu duhovnu oblast, psihijatriju. Ali i o kulturnoj sceni u to vrijeme u BiH.  O Andriću i Krleži, o Ranku Marinkoviću i Rilkeu, da ne govorim. Naročito mi je značajan tekst o Vesni Parun, s kojom sam se družio i čiju smo knjigu objavili u “Glasu”. Mnogo je vrijednih knjiga koje sam pročitao i koje su me impresionirale, ali one ne ulaze u moju autobiografiju po knjigama.

GLAS: Kada čovjek decenijama biva posvećen svijetu knjige, koliko je teško uopšte sažeti i smjestiti različite impresije, susrete i dane u jednu knjigu?

RISOJEVIĆ: To je, svakako, nemoguće. Ali mi smještamo ta iskustva, kao što nas je učio Andrić, u knjige koje pišemo kroz druga lica. Andrić je govorio da ne piše o onome što nije opipao prstima. Naravno, taj osjećaj on će dati svome junaku, da bi bio autentičan, istinit. Pored ostalog, i u tome je Andrićeva veličina. Imao sam sreću da iz njegovih ruku dobijem nagradu za priču i da poslije toga razgovaramo u društvu mojih književnih drugara.

GLAS: U svijetu književnosti, koliko su bitne sve te prijateljske veze koje nastanu i godinama nekako bivaju dio piščevog života i stvaranja? Kakva sjećanja su za Vas posebna, što se toga tiče?

RISOJEVIĆ: U mojim godinama to postaje sve bolnije i bolnije. Otišao nam je Kolja Mićević, koji je, pored ostalog, Banjaluku promovisao u svijetu kroz “Glasovu” ediciju “Prevodi”, kao veoma značajno mjesto kulture. Bio sam mu vjenčani kum, ali i najbliži prijatelj. Isto bih mogao da kažem za Stevana Tontića, evropskog pjesnika, koga sam posmatrao kao svoga brata. Da ne govorim o slikarima i muzičarima. O Vladi Miloševiću, koji je bio moj duhovni otac. Svi su oni našli mjesta u mojoj knjizi koju smo spominjali. Bez njih to ne bi bila autobiografija.

GLAS: Osim što ste neumorni i svestrani stvaralac, skoro svakodnevno objavljujete različite bilješke, crtice i dnevna zapažanja na svom “Fejsbuk” profilu. Koliko Vam je važna ta strana komunikacije? I kako posmatrate moderne tehnologije i njihov značaj za književnost i dijeljenje pisane riječi?

RISOJEVIĆ: “Fejsbuk” je koristan kao oglasna tabla, kao knjižarski izlog. Nikada ništa ne bacam, tako da imam veliku ličnu arhivu koju ću zavještati našoj biblioteci. Sa svojim prijateljima na mreži razmjenjujem informacije koje su otkrivajuće za mlade osobe. Ali ne treba pretjerivati. Za pisca je bitno da nešto napiše. Prije ili kasnije ako to vrijedi, objaviće se i neko će to uočiti. Divno je kada neko napiše komentar iz koga se vidi da je načitan, ali i da je radoznao da sazna još više. Tome treba težiti. Ja i dalje učim.

Čitanje

GLAS: Šta trenutno čitate i šta biste mogli da preporučite našim čitaocima?

RISOJEVIĆ: Uvijek čitam više knjiga odjednom. Mada je bolje kada se jedna knjiga nametne kao bitna, miljenica kojoj ne možeš da odoliš. Takve su, na primjer knjige Olge Tokarčuk, Orhana Pamuka, Amina Malufa. Svojom smrću, David Albahari nam je poručio da ga ponovo čitamo. I neka to bude moja današnja preporuka.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.