Pjesma Alekse Šantića “Emina” objavljena prije 120 godina: Dočarao ljepotu ljubavi i čežnje
BANjALUKA – Jedna od najljepših ljubavnih pjesama u srpskoj književnosti je pjesma “Emina”, objavljena prije 120 godina, čijim stihovima nam je Aleksa Šantić dočarao svu ljepotu ljubavi i čežnje, mostarskih behara, bašta i šadrvana.
“Emina” je prvi put objavljena u srpskom književnom časopisu “Kolo” 1902. godine, a šest godina kasnije pjesnik je izmijenjenu unio u knjigu “Pjesme”. U toj konačnoj verziji izgledala je bolje, jer su izbačeni suvišni stihovi.
Kada Šantić kaže “ja kakva je pusta”, mi shvatamo da je pred njenom ljepotom ostao bez riječi i da se ta ljepota ne može opisati. On je njome zadivljen, dočarava nam njen hod, mi znamo kakvi su njeni koraci i kretanje njenih pleća koji prosto očaravaju. Šantić nam ne opisuje žensku ljepotu nego stihovima opisuje kako ta ljepota djeluje na posmatrača.
Možda bismo mogli reći da je najljepša četvrta strofa, u kojoj Šantić pjeva “S grana vjetar puhnu, pa niz pleći puste rasplete joj njene pletenice guste. Zamirisa kosa ko zumbuli plavi, a meni se krenu bururet u glavi!”
Ovu strofu karakteriše pjesnička snaga. Djevojka je sjedinjena s prirodom, a vjetar je pjesnikov pomoćnik koji mu pomaže da otkrije njeno biće. Iz stihova u kojima čitamo o tom opojnom mirisu zumbula otkrivamo čulnost koja opija. Kroz stihove su prožeti orijentalni motivi putenosti, probuđenih čula te tjelesnih i duševnih čežnji koje ostaju nezadovoljene. On sa čežnjom posmatra djevojku koja se na njega ne obazire zbog čega njegova čežnja prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi. Ipak, u ovoj četvrtoj strofi, kao da pjesnik preko svih ograničenja i prepreka koje ga odvajaju od Emine uspijeva da dodirne njenu dušu, kroz te mirise i vjetar koji mu pomaže rasplićući njene pletenice.
Nema generacije koja ne zna napamet stihove “Emine”, a kako kažu zapisi čuvena ljepotica iz pjesme je zapravo Emina Sefić koja je živjela u Mostaru u blizini Starog mosta i bila komšinica Alekse Šantića.
Svitak
Sinoć kad se vratih iz topla hamama,
prođoh pokraj bašče staroga imama.
Kad tamo u bašči, u hladu jasmina
s ibrikom u ruci stajaše Emina
Pjesnik je do kraja života ostao vjeran nacionalnim i socijalnim idealima prošlog vijeka. Bio je pjesnik vjere i nade u bolje sutra, vječiti romantik koji je volio noći kraj Neretve i Anku Tomlinović. Njegov život je obilježila zabranjena ljubav prema djevojci druge vjere.
Prema riječima Jovana Dučića i Anka je voljela Aleksu i divila se njegovom talentu. Pjesmu “Ako hoćeš” posvetio je njoj. Ipak mostarska sredina nije imala razumijevanja za ljubav Srbina i Hrvatice, a protiv tog braka bili su Šantićeva majka i stric. Pjesnik nije uspio da se izbori sa porodicom i odrekao se svoje najveće ljubavi.
“Emina” je opjevana u istoimenoj sevdalinki i zauvijek ga čuva od zaborava.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
