Nova poema pjesnika Nenada Grujičića: Kozaro, sejo i pramajko

Ako sam danas na tebi, Kozaro, a jesam,

na pomenu mučenicima tvojim,

ne mogu govoriti i neću slušati stihove

o špagetama i glistama poslije kiše,

o dalekim okeanima sa kruzerima,

viskijem i dokoličarima,

o parfemisanim šetačima

u naduvanim prestonicama Evrope.

Evo me na Mrakovici, sejo Kozaro,

sa slikama iz Drugoga svjetskoga rata,

sa naramkom neprebolne tuge,

puste slobode i krvi.

Ne mogu da glumim i neću da ćutim

pred glasovima što ne znaju gdje se nalaze,

začepiću uši pred njihovim praznim riječima,

svjesnim ili nesvjesnim namjerama

da gase tvoju biblijsku tragediju,

posestrimo moja mila!

Ne dolazim reda radi na legendarni tvoj vis i čas,

ne da bih samo ispunio dnevni protokol,

niti zbog crkavice zvane honorar-džeparac.

Ne, ovdje sam, najprije, i opet, da kažem:

moj mladi stric Sretko Grujičić Sredo,

čije ime zaboravljeno sija sa drugima

na metalnim pločama betonskog

spomenika nebu pod oblake,

izrešetan je njemačkim rafalima čiji su

šljemovi juče pronađeni u Knešpolju ravnom.

Ni kostiju, ni traga od tvoga groba, striče moj mladi,

ni kape, ni kaiša, ni cipele tvoje nema,

a evo metalnih šljemova iz Berlina i Drezdena.

Ko je to kome dolazio u pohode da ganja i ubija?

Huje vjetrovi, Kozaro, a strani režim

opet dolazi po našu djedovinu i grunt,

po skupu slobodu i žeženi otpor,

po predačko junaštvo i svetu žrtvu,

kao onomad u aneksiji Bosne i Hercegovine,

a pred Prvi svjetski rat nad istrošenom Evropom,

kada je Petar Kočić grmio iz zmijanjske kace

braneći srpski krajiški prag.

I u stravi Drugoga svjetskoga rata, Kozaro,

u fašističkoj ofanzivi “Vestbosnien”

 - deset na jednoga, u znaku kukastoga krsta,

stigoše Fridrih Štal i Kurt Valdhajm,

a pomagači im bjehu crne košulje iz NDH

i komšije iz ustaških uporišta u Potkozarju.

Sa nišanima uperenim u kuće-šeperuše,

u ljude zatečene u dvorištu, kraj bunara i ambara,

na kosidbi i plastu, livadi i ispaši,

dušmanske trupe sa svojim seizima

pale i komadaju saće mirnoga života na Kozari,

tamane i gone zarobljene muške glave

sa šeširima od dabrove i zečje dlake,

gone i žene u bijelim rupcima,

i djecu njihovu žednu i gladnu sagone,

i onu nerođenu u utrobama

mladih majki kundakom udaraju

sa tek pristiglim trešnjama u junu,

u crnom progonu, izgonu i zgonu.

Gore krovovi i štagljevi, štale i ambari,

bombe raznose brnače i zaprežna kola,

sve se rastače u paramparčad i pepeo,

i čivije i svračine, i drvene rude i srčanice,

i glavčine i podložnjaci, i lotre i šarage,

i kajase i repovi, i kopita i grive,

muču krave-muzare i telad,

jaganjci rasuti po dolovima,

buču bàkovi željni bodljavine,

u zavitlanom zuju pčelinjaka sa rajskih ispaša

vileno seosko blago bježi ispod crnih ptičurina.

S podnebesja metalni zlodusi i vampiri

bacaju letke za predaju i ropstvo,

njemački bombarderi zvani “štuke”,

što ubiše opjevanu djevojčicu u snijegu

na Petrovačkoj cesti Branka Ćopića,

u strašnom zvuku stružu Kozaru u plamenu,

obrušavaju se na raskućeni narod u zbjegovima,

u mrtvačkom kolu ništavila i eksploziva.

Ne zaboravimo djecu strijeljanu

u stalcima i kolijevkama u dvorištu,

nabijenu na bajonete i kolje,

o, Bože, jedini, speri sa ljudskoga čela grijeh

i prosvijetli čemer i jad na zemlji

od koje smo sazdani svi,

u koju se vraćamo tijelom i kopamo.

Ako sam danas na tebi, Kozaro, a jesam,

neka čuju samozvani njemački činovnici

u bijesu svog izobličenog lica pred kamerama,

da su njihovi najbliži s ustašama odasvud

odgovorni za apokalipsu Kozare,

za smrt više od dvadeset hiljada naše djece,

začete i novorođene, dojenčadi i odojčadi,

djece od nekoliko godinica,

predškolskih dječaka i curica,

i nešto jačih momčića i cura,

mladih ćurlikaša sa vrbovim frulama pored stada,

čobanica i čobančića u prvome zaljubljivanju,

to već munje i gromovi pjevaju nad nama,

a tvrda srca s koljena na koljeno prenose.

O, visoki predstavniče svih ratova

u dvadesetom vijeku na Balkanu,

zamisli, poraženi moj gaulajteru,

da je pobjednička srpska vojska

devetsto osamnaeste nastavila jakim kâsom

preko Drave i Slovenije do Austrije i Njemačke,

i tamo u nekom tvom Kragujevcu,

recimo, u Lincu ili Ahenu, strijeljala

četiri hiljade đaka s očima boje klikera,

kao što su tvoji Nijemci četrdeset prve

našu djecu u srcu Šumadije.

Ja vidim raširene dječje zenice i strah na usnama,

čujem zaliske srdaca što trepere kao u lasice,

i vidim njihovo neiskustvo sa ljudima-zvijerima,

neznanje o čovjeku kao ideološkoj mrcini,

o ljudskom strvinaru kad obuče i opaše uniformu;

ja vidim oborenu djecu i krvave

košuljice od kudelje zalijepljene

uz bijela tijela, i otvorene mlade oči, slijepe,

zaustavljene u poslednjem hvatu sunca.

Zamisli, sestro Kozaro,

da je srpska vojska na konjima u galopu

stigla i do planine Odenvald,

u masivu Hasen u Bavarskoj,

da tamo lovi njemačku djecu, žene i starčad,

da ubija i strijelja, a ono što ostane mimo metka

hvata kao jagnjad i ovce, i bajonetima

gura na prisilni rad i u kazamate.

Ali mi to Nijemcima nismo činili, sejo,

iako smo zavrnuli šiju svjetskoj sili,

drugi smo mi duh i korijen

 - svetosavski je naš znamen:

bogati smo onoliko koliko drugima darujemo,

druga je majčina sisa dojila nas u ćapćanju,

i drugi zavjet, kosovski, nosimo u njedrima.

Stiže nam pljačkaška inkarnacija

s nagonima Prvog i Drugog svjetskoga rata

da pokori naše duše i mišice, obraz i čast,

da udari žig na naša čela i vratove,

da pod vražjim pečatom sve isiječe,

iscijedi i sasuši do bola,

a krvlju naših ranâ i modrica

upiše svoje ime u okupatorski katastar,

otpiše naše pretke i zatamniči nam djecu.

Ne dolaze nam to, Kozaro,

Gete i Helderlin, Rikert i Hajne,

slavni pjesnici njemačkoga romantizma,

drukčije oni gledaju na ovaj i onaj svijet.

Udivljen ljepotom srpskoga deseterca sa gusala,

Volfgang Gete našeg je Vuka Karadžića

primao u svome domu kao gospodina

sa drvenom štulom i brčinama-munjama

što se dodiruju s obrvama nad pitomim očima

što pobratimski sijevaju iz Srbije.

Dolazi obnovljeni režim da udari

na našu ljubičicu i jagorčevinu,

na jabuku petrovaču i krušku ječmenku,

na raž i zob, kukuruz i pšenicu,

na krušnu mrvu i pogaču, na cicvaru i poparu,

na koljivo i slavski kolač, pečenicu i krtinu,

na vareniku i surutku, sir i proju,

na koprivu i blitvu, na pitu krompirušu,

na šljivu i šljivovicu, i našu zdravicu,

na post i mrs, badnjak i Božić,

na vaskršnja jaja, lukovinu i djetelinu,

na ljekovite trave: majčinu dušicu,

nanu i bokvicu, zovu i kamilicu,

na jestive gljive: rudnjaču, vrganje i pupavke,

na izvore i potoke, slapove i bukove,

šalje ih tuđi opasni režim

na naša jezera, rijeke i pritoke,

na vodenice i mlinski ujam,

na voćnjake i livade, sijeno i blago,

na nove rudokope i stare majdane,

na Ljubiju i Ugljevik, na Ozren i Šipovo,

na šume grmečke i romanijske, majevičke i vitoroške,

na nikad doplakane grobove i jame bezdanke,

na tragove iz sedam njemačkih ofanziva,

na preživjeli naš narod, majke i očeve,

na novu našu djecu, braću i sestre naše.

Ako sam na Kozari danas, a jesam,

ne vidim nigdje u publici, nema u prvome redu

lažnoga cara Šćepana Malog iz Njemačke

da čuje šta to srpski pjesnik ima da mu kaže.

Šćepan je taktički izjavio da želi obići

istorijske ljepote Bosne i Hercegovine,

pa zašto ga danas nema u Republici Srpskoj,

nema ga na legendarnoj Kozari,

na pomenu Hristovim mučenicima

koje goniše i pobiše njegovi đedovi?

Evo mu visova Kozare da ih obiđe:

Lisina, Glavuša i Gola planina,

Mrakovica na kojoj stojim i govorim,

Vrnovačka glava, Jarčevica, Jurišina kosa,

Kozarački kamen, Vitlovska kosa,

Mednjak, Zečji kamen i - Palež,

na kojem Skender Kulenović u dahu

ispjeva poemu “Stojanka majka Knežopoljka”:

Joooj,

tri goda u mom vijeku,

tri Obilića u mom mlijeku,

joj, Srđane - Đurđevdane,

joj, Mrđane - Mitrovdane,

joj, Mlađene - Ilindane...

Tu su, visoki predstavniče,

protiv velikog harača i zuluma nad Srbima,

protiv aga i begova u devetnaestom vijeku,

podignuta tri narodna ustanka:

dvije mašićke bune i jedna Jančićeva,

pa dvije Pecijine u Knešpolju

protiv Osmanskoga carstva i nabijanja na kolac.

Na Kozari jošte Mladen živi,

i sad nas gleda, ranjen, iz Jošavke,

i on je s Gavrilom bio član “Mlade Bosne”,

naš je i netjelesni Nikola Tesla,

pravoslavni Srbin planete Zemlje,

tvorac svjetla mimo Sunca,

svijetle im, eno, junačke aure,

i opet grmi iznad Kozare i Like.

Dolazi nam tuđinski režim da otme imovinu,

dolazi i kaže - došao sam da ne odem,

nije tačno da odlazim, ja sam došao da ostanem,

a vi ćete moći otkupiti svoju livadu

i u dogovoru sa mnom pokrenuti biznis.

Genocid nad srpskim narodom na Kozari

još pamte gradonosni oblaci i sunce,

sva ljeta, jeseni, zime i proljeća,

ali je priča o njemu ostala

mimo međunarodne presude i pečata,

mimo zemaljske pravde među ljudima,

a neprijatelj se izmigoljio i prerušio:

ogrnut u dogu spasioca tapše nas po ramenu.

Ako sam na tvojoj Mrakovici danas,

napaćena Kozaro, pramajko naša,

ne daj da zaboravimo srpsku nejač u zbjegovima

sa tvoga brđa i zabrđa, obronaka i proplanaka,

prodola i dolina, poljana i sokaka,

iz tvojih šuma i krčevina, sa tratina i puteljaka,

goloruku i bosu djecu na suncu i mjesečini,

sa praznim lončićima i rešetom u nevinim rukama,

sa praznom ćetenovom torbicom

bez mrve kruva i parčeta slanine.

Ne zaboravimo molitvu za srpsku nejač

satjeranu u pakao Jasenovca i Gradine,

ne daj da nam se otrgne iz pamćenja Dragoje Lukić,

epski svjedok što zna sve o genocidu

na tebi, Kozaro, i zapisa u vremenu,

ne dajmo da u glavi izbrišemo

njegove najbliže i naše postradale,

ni strinu mu Jovanku Lukić sa pet kćeri:

Gospavu, Zorku, Draginju, Staku i Jelu,

ne dajmo da zaboravimo da je kao vučica

prsima branila svoga sina jedinca,

i pritom ubijena kao pašče,

na tlu čizmama udarana pred djecom,

ne zaboravimo mnogu braću zaklanu

ni sestre njihove što čudom ostaše žive

i danas u dugim haljinama u kolu pjevaju:

Crna mi je roba omilila

otkad su mi braća izginula!

Tebe se hvatam, Kozaro, i tvoga kola-vihora

što se svija i odvija, zanosi i rastresa u pjesmi,

diše i razgoni uroke i tuđinske planove,

hvatam se u ojkačku košnicu grlatih duša,

u klecajući korak utabane staze moje loze,

hvatam se tvoga sokola i ćuka, medvjeda i vuka,

divlje mačke i lisice, srne i jelena,

fazana i jarebice, sokola i kosa,

orlovâ što rane lete i kliktašâ stogodišnjaka,

hvatam se tvojih vrela i vrutaka,

brzaka i potoka, potajnica i ponornica,

s tobom, evo, izvirem i tečem, grcam i pjevam,

ne dam i branim, volim i ljubim sve tvoje,

za tebe ginem, Kozaro, sestro i pramajko,

rađam se u tvojim rasporenim sjećanjima,

u visokoj tišini mirisne smrče, bora i jelike,

izničem u neumrloj riječi tvoga imena i bola,

riječi koja je Gospodnja od postanka svijeta,

sa posijanim dušama-pupoljcima tvojih mučenika

u edenskim baštama za vječni život

gdje nema prljave istorije čovječanstva.

Grlo moje ko tambura jada,

nikad nije jadalo ko sada!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.