Mladen Materić – Podsjećanje: Od njegovog pozorišta za našeg druga Mlađu

Korektna i, nažalost, tačna vijest, ali šta ona znači nama koji smo sa Mlađom provodili dane, radili, sarađivali, radovali se dobrim predstavama i gostovanjima, tražili najbolja rješenja za pozorišnu priču, kako napraviti najbolju glumačku podjelu, šta uraditi sa scenografijom, koja je kod Mlađe uvijek bila glomazna, i priča za sebe, kako obezbijediti sredstva  i kako ne popiti jutarnju kafu sa uvijek tihim, spremnim na priču i dogovaranje blagorodnim čovjekom.

       Dolazi Mlađo u svoj rodni grad i počinje sa nama da radi predstavu “Kuhinja” prema tekstu velikog Petera Handkea. Zamisao je bila da veoma potentni i mladi glumački ansambl Narodnog pozorišta Republike Srpske dobije još jednu, dodatnu školu glume, pokreta, kreativnog postupka od vrsnog znalca pozorišta. Tekst je bio samo u natuknicama, ali je jedan Handke došao sa Mladenom i na moj poziv, kao direktora ustanove u Banjaluku, tada kada su ga svi htjeli vidjeti, svako iz svojih razloga. Moram reći da je veliki pisac bio oduševljen onim što je vidio u našem pozorištu. I to neskriveno i iskreno.

  Dok smo sjedili u Klubu u pozorištu Handke, Materić i ja, Mladena je zvala Roza zbog telefonskog poziva, a Handke je tada, onako u povjerenju i polušapatu,  rekao: “Molim vas, čuvajte ovog čovjeka, ovaj dragulj čiju vrijednost i značaj sada možda i ne shvatamo. Ja od njega i sada učim, a molim sve vas da, dok je sa vama, iskoristite svaku sekundu njegovog znanja i iskustva koje se ne može ničim kupiti i vjerujte mu, kao što mu ja vjerujem”. Ako je tako mislio, a to je rekao jedan Handke, šta mi tek treba da kažemo, nego da upijamo svaku riječ i pokret. I tako smo i radili bez mojih sugestija, jer se sa Materićem i nije moglo raditi drugačije. Nije htio Handke da to čuje Materić, ali mi u našem pozorištu smo to aksiomatski shvatili i već za godinu-dvije ponovo je Materić bio sa nama na novom projektu “Časovi i kojima nismo ništa znali jedni o drugima”, takođe uz tekstualni predložak Handkea. Bio je to višemjesečni pozorišni čas, postupak gradnje predstave i kompletnog pozorišnog projekta. I Mlađo nije bio samo reditelj na predstavi, na zadatku, već posvećenik koji je bdio nad svojim projektima i nad pozorištem.

Kako se i koliko veliki reditelj radovao uspjesima predstava na gostovanjima i nagradama na festivalima. Mislio sam da je tako značajan kulturni stvaralac i sa tako velikim iskustvom sve to već godinama iživio. Radovao se više nego što sam to i mogao da zamislim. Nije mu bilo teško, kada smo gostovali mimo naše scene, da, kako on kaže, “skokne iz Tuluza” bilo gdje o vlastitom trošku i da se nađe u pripomoći sugestijama i rješenjima, glumcima i tehnici na novoj sceni i u novim prilikama. Volio je pozorište, volio glumce i izgorio je u toj velikoj želji da od sebe da najviše što se dati može, ali i da traži od drugih i ono što nisu znali da mogu. E, za to je bio majstor. I kada glumac misli da više ne može, Materić je znao da to nije kraj. Može se još, ne na silu niti presijom, nego razgovorom i stimulacijom, podsticanjem  i traženjem najboljih rješenja u svakoj prilici dajući mogućnost za  nove ideje i  kreacije.

Materić je htio i imao potrebu da sa ovim predstavama u Narodnom pozorištu Republike Srpske pokaže i van granica BiH da je Republika Srpska sa svojim kreativcima kadra da iznjedri i takve predstave koje će na univerzalnom neverbalnom jeziku razumjeti u gledalac u Rumuniji, Petrogradu, Beogradu, Zaječaru, a posebno u njemu drugoj domovini, gdje se skrasio poslije izbijanja rata u BiH, gdje se zadesio na turneji, Francuskoj, gdje je dvije sedmice naše pozorište gostovalo u toj zemlji kulture.

Predlažem tako Materiću da u jednoj knjizi objavimo tekstove ove dvije “naše” predstave i da tražimo  autorska prava od Handkea. Uz veliko oduševljenje je za nekoliko minuta to sve izdogovarao putem telefona sa nobelovcem, normalno bez honorara, sa svog privatnog telefona. On nije poznavao roming kada je u pitanju pozorište. To je bio naš Mlađo.  Javlja mi se prije nekoliko mjeseci i kaže da ga je neki vrag zakačio, ali da će on to pobijediti. I ja sam mu vjerovao kao i svaki put do tada. Dogovorili smo se za viđenje na ovogodišnjem “Sterijinom pozorju” kod našeg druga Mikija Radončića da pijemo kafu u Novom Sadu i dogovaramo se o jednom projektu sa pozorištem iz Zaječara sa pobratimom Vladom Đuričićem. Bio je presrećan i oduševljen  tom idejom i drugi dan me zove i kaže: “Imam ideju za Vladu. Bićete oduševljeni. Dva krila, najistočnije i najzapadnije pozorište u Srba će raditi moje predstave”. Nažalost, na tom pozorju smo dobili tu tužnu, ali neumitnu vijest s početke ovog podsjećanja.

Naš grad i Republika Srpske ostaju neizmjerno dužni tom velikom čovjeku, a mi iz Narodnog pozorišta Republike Srpske možemo biti ponosni da smo radili sa jednim takvim pozorišnim gorostasom, pedagogom, profesionalcem, radnikom i perfekcionistom kao što je bio naš drug Mlađa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.