Mirko Vuković, književnik, o romanu “Šipak iz Prebilovaca”: Riječima liven spomenik srpskim stradalnicima

Rekao je ovo za “Glas Srpske” književnik i ilustrator Mirko Vuković objašnjavajući koliko je nagrada “Šušnjar”, kojom je roman započeo svoj književni život, adekvatna i relevantna s obzirom na ime nagrade i temu njegovog novog romana “Šipak iz Prebilovaca”. Vuković dodaje da je ovo je priča koja je morala biti ispričana.

- Negdje u romanu opisujem kako sam se osjećao dok sam 2016. u Prebilovcima govorio o knjizi Tiha Levajca “Priča koja luta svietom”: “Osjećam: u krv svoju potanjam. Davim se u sebi. Kroz zapušene uši, kao kroz kakvu membranu čujem vrisku dječiju. Šargovačku, prebilovačku, jasenovačku... Priče koje moraju biti ispričane!” U taj niz se slobodno može upisati i: šušnjarsku, i jadovničku, i glinsku, i tim redom u nedogled (doslovno!) - rekao je pisac.

GLAS: Takvih nam bolnih tema, nažalost, ne manjka. Kolektivno sjećanje nije nam jača strana, ostaje li nam tada samo individualno kao mogućnost da nam zaborav ne pokrije i ono malo što pamtimo iz prošlosti?

VUKOVIĆ: Sve što je postalo kolektivno krenulo je od individualnog. Istoga tog Levajca i njegovu knjigu koristim u romanu kako bih rasvijetlio svoju pripovjedačku poziciju. U fragmentu “Priča i svijet” kažem: “Ovdje nije riječ o priči koja luta svijetom; ovdje je svijet, koji odavno već luta, priveden u priču. I ja je, Tiho, nedostojan zapisujem”. Ovakve priče i postoje da bi se čovjek prizvao sebi. Moje su ambicije “skromne”: ja, kako stoji u romanu, sjećanje (lično) uziđujem u pamćenje (kolektivno). Moje sjećanje, dakle, ima potencijal da trone kolektiv i, u krajnjem, bude kolektivno. Da ga dovede u stanje zapitanosti nad sobom. Svijet u kojem živimo odavno je izgubio sve kompase. Jedan umni mladi čovjek, književnik Milan Ružić, kritikujući sve koji su djeci u ruke tutnuli telefone jer im je lakše nego da se ozbiljno bave njima (jer i sami ne ispuštaju svoje smartfone), a pri­ tome su im usta puna priče kako su oni “normalno odrastali”, poručuje: “Generacija se ne vrednuje po tome kako je odrasla, već kako je vaspitala sledeću!”

GLAS: To je, dakle, bila Vaša namjera sa ovim romanom?

VUKOVIĆ: Ne. Ujević pjeva: “Ta besjeda je lomača/i dužan sam je viknuti”. Ja sam, naprosto, uradio ono što sam morao (što je bilo jače od mene), a onda je to impliciralo ovo drugo. Da ilustrujem: jedan lik u romanu mi priča kako je kao dijete u Marićki često noću morao da prođe kroz neku šumu. Svaki put je pjevao iz sveg glasa - “prvo: da ja sam pobijedim strah, a drugo: da ljudi čuju i da znaju kako se ja ne bojim proć' krošumu!” Ja na to, u maniru Vuka Karadžića “isto to, samo malo drugačije”, dodajem: “Ni sam ne bih mogao da bolje objasnim koji je smisao toga što pišem knjigu o šipku iz Prebilovaca”. Te 2016. godine na godišnjici stradanja govorim i o dokumentarističkoj knjizi Milana Tasovca “Oči u oči” koja krajnje akribično predstavlja zločine u Prebilovcima (u oba rata). Tada sam rekao: “Morate vjerovati u moju najkrajnjiju iskrenost jer vam govori čovjek koji se ne libi da pred vama, OČI U OČI, ispovijedi i ovo: pribojavam se čak i da se zamislim u takvoj situaciji, a nekmoli da budem u njoj obreten.”

GLAS: Da li takva pozicija zahtijeva i poseban pristup “pripovjednoj građi”?

VUKOVIĆ: E, to je, upravo, u direktnoj vezi sa onim što sam maločas rekao. Način na koji sam pristupio temi odraz je mojih poetičkih principa i stava spram istorijskog romana “en general”. Pisati iz pozicije “sveznajućeg pripovjedača” - dakle projicirati svoje stavove, misli i riječi (stavljati se u glave stvarnih ličnosti - drugih, “živuščih” ljudi), motivisati njihove radnje po svojim intencijama, jednako je: davati sebi božanske prerogative. Za mene je to neprihvatljivo, a sa religiozne tačke i grijeh. S kojim pravom, na primjer, Vuk Drašković “zna” šta se dešava u glavi đenerala Mihailovića i njegovoj potonjoj noći? Najdirektnije govoreći: da li je baš to i tako osjećao Draža Mihailović? Je li to istina? Za normalnog čovjeka i čovjeka sa budnom savješću to ne može biti zdravo. Sujeta, naravno, može sve! Ona je i angela Denicu survala u tartar. U mom slučaju sve je mnogostruko naglašenije s obzirom na temu kojom se bavim. Staviti se u poziciju ljudi čiju djecu kolju i bacaju u jame, čije trudne žene razrezuju kamama, iz njih vade živu djecu i potom ih ubijaju i ostati normalan, zbilja bi bilo nemoguće. Umjetnost jeste jedna (među brojnim drugim!) vrsta igre kojom čovjek sebe zamajava na zemlji. Ali, ne smijemo se previše zaigrati u svojim igrarijama!

GLAS: Da li to isključuje fikciju?

VUKOVIĆ: Fikcija je nešto sasma drugo, “drugi par opanaka”; o njoj ovdje nije riječ. No, i ako ćemo govoriti o fikciji, ona je obilato i “legitimno” korištena u mome romanu. Ali, vrlo obzirno. Ja sam zauzeo jedinu (za mene) prihvatljivu poziciju: pišem o tome kako sam pozvan da govorim na godišnjici stradanja u Prebilovcima, pripovijedam svoju priču i u nju inkorporiram sve: istorijske podatke, ono što sam vidio, od ljudi čuo, duboko proosjetio, o čemu sam promišljao, ono što sam pročitao, književne tekstove koji se bave tom temom ili koji se mogu odnositi na nju itd.

Riječju pravim jedan književno-istorijski brevijar u koji sam upisao sve što mislim da je trebalo zapisati i da bi se trebalo znati o Prebilovcima. U nekom fragmentu kažem kako, dok pišem (što je sušta istina) na “cjelcu, na sniježnoj pokorici papira” stoji taj šipak iz Prebilovaca (koji sam, opao, tamo podigao sa zemlje i koji još uvijek čuvam kao svoju malu relikviju); onda nabrajam sve koji njemu prilaze, dakle žive i mrtve ljude koje pominjem u svome romanu, svoje srodnike, književnike sa kojima razgovaram, i završavam: “Za njima ostaju tragovi. To su moje rečenice.

GLAS: Dakle, strogo ste vodili računa da se ne ogriješite o istinu?

VUKOVIĆ: Sve u vezi sa nastankom ovog romana nije bilo od ovoga svijeta. Gospod me je, očigledno, odabrao da ga napišem, a onda se sve oko mene “urotilo” da mi prisluži i pripomogne u tome. Negdje kažem kako mi, dok pišem roman, ruku dopada jedna knjiga u čijem me predvorju, kao batler značajno podignute obrve dočekuje moto u kojem Emerson “prorokuje” kako će jednom romane zamijeniti biografije i dnevnici, čudesne knjige, i da će jedini problem biti kako od svih doživljaja odlučiti ono što je zaista vaš doživljaj i kako “istinito zabilježiti istinu.” Na to dvoje se svodi sva problematika u vezi sa ispisivanjem ovog romana.

GLAS: Napokon, da li je priča ili narativ ono što je najbitnije u jednom romanu?

VUKOVIĆ: Ne. Nešto drugo je presudno u literaturi, uopšte uzev. Kad god sjednem da pišem, pokušavam da sebe vratim na “fabrička podešavanja”. A šta je to fabričko podešavanje? To je ona elementarna definicija koja veli da je “književnost umjetnost riječi”. Poenta bi, dakle, bila u tome da uz pomoć riječi stvorite umjetnički doživljaj. To mnogi pisci prenebregavaju, i po tom odnosu prema jeziku “kao sredstvu” najlakše možete razlikovati dobrog od nedoraslog pisca. Dakle, nije pretežna priča, već to kako ste tu priču ispričali. Znate, jedan te isti vic vam pripovijeda jedna osoba i to vam uopšte nije smiješno, a kad ga priča neko drugi - plačete od smijeha. Sve tajne, ovog i onog svijeta, se kriju u Duhu (sa velikim D!).

Forma

GLAS: Zanimljiva je i forma kojom ste roman oblikovali u svojevrstan mozaik riječi, stilova i slika. Zašto ste izbjegli linearnu naraciju ili su prosto sama ideja i momenat nastanka romana nametnuli njegovu formu?

VUKOVIĆ: I klasična teorija književnosti naukuje da u književnom djelu mora postojati suštinska sinergija između forme, sadržaja, emocija, slika itd. Rekoh da sam ja sjećanje uziđivao u pamćenje, dakle - bavio sam se sjećanjima, a sjećanja nikad nisu linearna. Biće to više jedno čudesno “zamešateljstvo” iscjepkanih fragmenata koji ipak funkcionišu po nekom izglednom unutrašnjem logicitetu. Moja priča je na sebe uzela formu koja joj najbolje pristaje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.