Milanka Blagojević, književnica, za “Glas”: U genima nosimo tragove onih koji su nas napustili

Kazala je to u razgovoru za “Glas Srpske” književnica Milanka Blagojević govoreći o svojoj prvoj zbirci poezije “Moj otac umire u poeziji”, koja uskoro izlazi iz štampe u izdanju Izdavačke kuće “Imprimatur”, a koja je trenutno u pretprodaji na njihovoj internet stranici.

- Ne želim unaprijed govoriti da je moja poezija dobra, to će naravno publika i kritika odlučivati, ali ako ćete uopšte u pisanju i umjetnosti biti neiskreni i grebati po površini to se i te kako osjeti. Što bi rekao stari ribar Hemingvej, potrebno je samo da sjednete za pisaći sto i da krvarite - dodala je ona.

GLAS: Budući da je naziv knjige “Moj otac umire u poeziji” je li ova knjiga oproštaj od voljene osobe?

BLAGOJEVIĆ: Prvi ciklus pjesama nosi naziv “Moj otac umire u poeziji” i cijela zbirka nazvana je po prvom ciklusu. U njima se ne opraštam, to je zapravo više suočavanje. U prvim stihovima govorim kako ta vijest putuje do mene godinama, dakle potrebne su godine da se to prihvati kao činjenica. U mojim pjesmama otac je i živ, pije kafu, čeka me u nekom restoranu i slično. On je lik s kojim se opraštam, koji nestaje, ali je i sveprisutan, na neki način poništava smrt.

GLAS: Smrt voljene osobe podsjeti nas na to koliko je vrijeme nemilosrdno. U ovoj zbirci pretapaju se dvije stvarnosti, svijet živih i mrtvih. Kako posmatrate taj nemilosrdni protok vremena i tu granicu između dva svijeta s kojom se borimo?

BLAGOJEVIĆ: To je tema koja je već ustaljena u književnosti, od epa o Gilgamešu pa do danas. Strah od smrti, suočavanje sa smrću bliskih ljudi... Čak u svojoj poeziji idem i do onih prekopanih grobova u koje stavljaju nove leševe i govorim o tome da starimo i pod zemljom, mijenjaju nas nove mlađe smrti. Protok vremena i na kraju smrt jeste tema koja nas sve pogađa, pitanje je samo kako se ko nosi s tim. Ta dva svijeta su bliska i upravo to su i neki moji motivi, taj osjećaj da čujem očevo disanje, da ga vidim kako sjedi sa mnom i pije čaj od nane, upravo sam time željela prikazati tu blizinu dva svijeta i da su to zapravo dvije paralelne stvarnosti, kao dva paralelna života. Smrt je, zapravo, sastavni dio života.

GLAS: U stihovima pjesme “Moj otac umire nedjeljom” pišete “smrt nije konačna”. Ne možemo da se ne zapitamo pred tim riječima. Je li ta beskonačnost naš način da se pomirimo s gubitkom?

BLAGOJEVIĆ: U jednoj pjesmi govorim o tome koliko su tragovi ljudi koji su nas napustili svuda oko nas, na kraju krajeva nosimo te tragove i u našim genima i prenosimo dalje. Govorim o očevim košuljama koje su ostale poslagane u ormanu, to je činjenica da nas stvari na kraju nadžive, ali i da ostaju za nama kao tragovi života. Smrt nije konačna, bilo bi baš poražavajuće da sa smrću zaista odlazimo zauvijek. Život je kompleksan i bogat, čak i oni životi koji se na prvu čine sasvim obični, koji ne moraju biti ništa posebno burni ni kompleksni jesu zapravo bogati dešavanjima koje život neminovno nameće. Svako iza sebe ostavlja priče i tragove.

GLAS: Ova knjiga nas prenosi iz svijeta djeteta u svijet odraslih. Buđenje u svijetu odraslih donosi suočavanje s različitim emocijama i stanjima. Čini nam se da se, kao odrasla osoba, vrtimo u začaranom krugu. Koliko je važno kroz književnost govoriti o tom teškom prihvatanju odrastanja i svakodnevice?

BLAGOJEVIĆ: To je stvar percepcije i perspektive. Kao mali ljudi imamo male probleme koje se u tom trenutku čine velikim. Kao odrasli ne zaboravljamo te male probleme, vučemo ih za sobom kao teret i u nama čuči to dijete cijeli život. Odrastao čovjek treba da pomiri to dijete u sebi sa svim stanjima i emocijama koje ga u odraslom dobu čekaju. To je prirodan proces i čini mi se da nije dobro ni previše odrasti niti dopustiti tom djetetu da dugo čuči u nama.

GLAS: Je li ljubav jedini pravi kriterijum kojim bi trebalo da se vodimo u životu?

BLAGOJEVIĆ: Ljubav je definitivno pokretač, ne mislim samo na ljubav u njenom osnovnom sentimentalnom obliku, mislim i ljubav prema poslu i na kraju krajeva ljubav prema životu. U svemu se osjeti ako nema ljubavi, taj nedostatak se ne može sakriti jer krajnji rezultati najbolji su pokazatelji ako je nešto rađeno bez ljubavi. Ljubav se često shvata kao trivijalnost i nešto što je istrošeno i često spominjano, kao kliše, ali ljubav je zapravo jedno ozbiljno i duboko osjećanje i opet mislim na ljubav uopšte. Mislim da je ljubav roditelja prema djeci i obratno veoma bitna, krucijalna, da nam zapravo određuje život i put. Odatle potiče i ljubav prema sebi i svom životu, a to je i vid odgovornosti.

Žanr

GLAS: S obzirom da ste do sada objavili dvije knjige proze te da je ovo Vaša prva zbirka poezije, možete li da uspostavite paralelu između ova dva žanra?

BLAGOJEVIĆ: I moja proza je bila lirična tako da je ovaj iskorak bio neminovan. Poeziju sam oduvijek smatrala najtežom formom. Preko nekoliko slika, sažetih, pročišćenih treba da se prenese suština. U poeziji nema prostora za greške i proklizavanja tako da je bitno odmjeriti svaku riječ. U tome pomažu dobri urednici. Imala sam sreću da me od početka podržava književnica Tanja Stupar Trifunović koja je uređivala i ovu moju treću knjigu. Njene sugestije i prijedlozi su mi pomogli da pjesme uobličim i kondenzujem. Kratka priča je veoma teška forma koja ne daje mnogo prostora i tu je bitna svaka rečenica. Zapravo, sve priče mogle bi se pretočiti u pjesmu i obratno. Riječ je samo o trenutnoj inspiraciji i temi koja se uklopi u jednu ili drugu formu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.